Pišem ovo kao studentica treće godine medicine, ali mislim da ono što osjećam nije specifično samo za moj fakultet. Bilo da studiraš arhitekturu, pravo, filozofiju, elektrotehniku ili bilo koji drugi fakultet – vrlo je vjerovatno da si se bar jednom osjetio kao da si u nekoj vrsti trke. U trci s rokovima, tuđim uspjesima, vlastitim očekivanjima. I možda to niko ne izgovori naglas, ali takmičarski duh lebdi zrakom na svakom fakultetu.
Piše: Amra Zahirović
Na prvu to i ne izgleda loše. Neko pored tebe završi seminarski sedam dana ranije, drugi briljira na ispitu iz kojeg ti ne znaš ni gdje su ti bilješke, treći već ima praksu i CV koji izgleda kao da ga piše od osnovne škole. I ti se pokreneš. Radiš više, trudiš se, guraš. I to zna biti korisno. Znaš onu izreku – “u društvu boljih postaješ bolji”? To je to… dok ne postane nešto sasvim drugo. Nažalost, mnoge od nas stigne “to drugo”.
Problem nastaje kada taj takmičarski duh prestane biti inspiracija i počne da ti stvara pritisak. Kad se uvuče u glavu i počne da ti šapuće da nikad nisi dovoljno dobar, da uvijek neko zna više, brže, bolje. Kad tvoj trud više ne vidiš kao napredak, već kao “još uvijek nisam kao oni”.
Bila sam tu. I vjerovatno ću opet biti. I znam koliko to može da iscrpi, da te navede da sumnjaš u sve – od izbora fakulteta do vlastite vrijednosti. Zato želim podijeliti nekoliko stvari koje su meni pomogle da povučem granicu i sačuvam sebe u toj trci koja često nema jasnu ciljnu liniju.
1. Postavi vlastite ciljeve – ne prepisuj tuđe
Super je imati uzore i ljude koji te motivišu, ali tvoj put nije njihov. Neko će diplomirati s prosjekom 10.0 i to je za svaku pohvalu. Ali to ne znači da je tvoj prosjek od 8.0 bezvrijedan. Pitaj se: šta je meni dovoljno? Šta je moj uspjeh? Ne moraš svi da žele isto. I ne moramo svi do cilja istim putem. Ne želi svaki doktor biti neurohirurg, neki žele biti pedijatri. Tako je i sa drugim profesijama. Ako kolegica uči 12 sati dnevno, nisi ti manje vrijedan student jer učiš 6. Možda na kraju krajeva tebi treba manje vremena za istu stvar!
2. Uči da praviš razliku između zdrave ambicije i samosabotaže
Ambicija te pokreće, tjera da istražuješ, da se razvijaš. Samosabotaža, s druge strane, dolazi iz stalnog poređenja. Ako učiš da nešto naučiš – to je rast. Ako učiš samo da ne bi ispao gluplji od drugih – to je iscrpljivanje. Pitanje je jednostavno: da sutra niko ne vidi tvoj rezultat, bi li ti to i dalje radio? Nije cilj u tome da drugi vide tvoj uspjeh jer će ga oni vidjeti, možda nakratko spomenuti, ali na kraju svako ide svojoj kući misleći samo i isključivo na sebe i svoje brige, probleme, pa i uspjehe. Tvoj uspjeh je samo tvoj.
3. Poređenje je prirodno – ali ga filtriraj
Skroz je normalno da se ponekad uporediš s drugima. Svi to radimo. Ali nauči razlikovati inspiraciju od frustracije. Ako ti tuđi uspjeh stvori ideju, energiju, pokret – odlično. Ako te ostavi u osjećaju manje vrijednosti onda je vrijeme da se odmakneš. Imaš pravo isključiti Instagram, odbiti da slušaš prepričavanja ko je koliko dobio na ispitu, ili čak udaljiti se od ljudi koji ti stalno nabijaju osjećaj da nisi dovoljan. Zašto moram ja da znam koliko bodova je imao kolega na nekom ispitu? Ja neću dobiti ni bod više ni manje zbog te informacije, pa mi onda nije ni važna. Važno je da razmislim o svom rezultatu i kako mogu unaprijediti sebe i svoje znanje kako bih sutra bila bolja osoba i bolji profesionalac, ali bolja od same sebe – ne od svog kolege!
4. Usudi se stati
Ne moraš uvijek biti “u pogonu”. Nisi mašina. Ima dana kad ti jednostavno ne ide i to je okej. Ako stalno forsiraš i nikad ne staneš, istrošit ćeš sebe prije nego stigneš bilo gdje. U redu je uzeti pauzu, prespavati dan, isključiti se na vikend. Pauza nije odustajanje. To je održavanje sistema. Meni je tokom prve dvije godine studija nedjelja bila dan kada se ne uči. Ispit u ponedjeljak u 8h? Nema veze! Nedjelja je dan za odmor.
5. Ne zaboravi šta tebe čini tobom
Fakultet je samo dio tebe, nije cijela tvoja ličnost. Ne zaboravi na stvari koje voliš, koje te čine živim. Bilo da su to pjesme koje pišeš samo za sebe, crtanje, planinarenje, igranje igrica, gledanje dokumentaraca ili samo ispijanje kafe s ljudima koji te ne pitaju “jesi li položio?”. Sve to si ti. Ako sve to zapostaviš zarad jednog “idealnog studenta” – gubiš mnogo više nego jedan ispit. Još uvijek nisam upoznala osobu koja je izgradila karijeru da mi je rekla da bi voljela da je više pratila rad svojih kolega i više se poredila sa njima, ali mnogi ljudi su mi rekli kada bi se opet vratili u studentske dane da bi manje razmišljali o svemu i koristili svaku priliku za zabavu i druženje.
6. Vjeruj sebi – čak i kad ti izgleda da svi drugi znaju više
Znam, ovo je lakše reći nego osjećati. Ali probaj. Neko je trenutno možda ispred tebe po rezultatima, ali to ne znači da će i sutra biti. I ne znaš šta je ta osoba sve prošla da bi došla tu gdje jeste. Ne znaš koliko puta je i ona sumnjala u sebe. I na kraju – možda baš tvoje nesavršenosti, borbe i usponi iznova grade osobu koja će, jednog dana, biti ta koja inspiriše druge.
Na kraju, samo želim reći – nisi sam. Svi smo mi ponekad izgubljeni u toj trci. Svi mi preispitujemo sebe, svoje izbore, svoje rezultate. Ali dokle god trčiš u svom pravcu, svojim tempom – već si na dobrom putu.
Nemoj da te tuđi tempo natjera da zaboraviš kuda si krenuo.
I kad sljedeći put osjetiš da si “iza”, sjeti se – nisi došao ovdje da se takmičiš, već da učiš. Da rasteš. I da postaneš najbolja verzija sebe, a ne kopija nekog drugog. Profesor ocjenjuje rad i onog studenta koji ispit radi za katedrom i onog koji je svoj ispit pisao u zadnjem redu u amfiteatru. Diplomirali su studenti sa prosjekom 10.0, ali to nije spriječilo i one sa prosjekom 7,5 da diplomiraju.
Sačuvaj sebe u svakom momentu jer samo sebe imaš na kraju dana. Nijedna knjiga i ocjena neće biti dovoljno vrijedne da ti vrate narušeno mentalno zdravlje. Ne dozvoli da se ne raduješ svojoj devetki samo zato što je neko dobio deset. Slijedi svoj put i svoje snove, drugi neka slijede svoje!
