Na terapiji

Predvečerje jednog od zadnjih julskih dana, veoma toplog, kao i predhodnih nekoliko. Veliki, bijeli autobus s plavim natpisom kao da nazor ide po tranzitnom putu iznad Rijeke okupanom suncem, a plavilo mora kao da se s visine proteže u beskonačnost. Još jedan od gradova koji leže na moru, a koje predhodnih nekoliko sati lagano ostavljam iza sebe, pomislih, možda na glas, ne znam…

Da li su i ovi ljudi sretni kao i oni o kojima sam unazad nekoliko dana razmišljao? Zasigurno da jesu – ne bi težak odgovor na možda i retoričko pitanje, pomislih uz blagi osmijeh.

Dostupan internet u ovom sredstvu prijevoza omogući mi da pogledam šta se dešava u sredini prema kojoj putujem, odnosno, kojoj se opet vraćam. Politička prepucavanja, nacionalni sukobi… ništa novo što bi me moglo iznenaditi i ništa „normalno“ što bi me moglo interesovati.

Zatvorim prosječne portale, stavih slušalice na uši koje su se skoro pa i navikle na smijeh, pozitivu, morske talase, a sve to je možda i prekratko trajalo.

Nisam imao želju da slušam muziku koju najviše volim, želja mi se javila za starim, dobrim  rockom, i bez oklijevanja ispunim želju svojoj svijesti. „Teška vremena, prijatelju moj“, možda malo i preglasno kaže iz slušalica, zasjenjavajući svaki, pa i najbučniji zvuk okolo.

Pauza od nekoliko sekundi bila je dovoljna da mi pažnju zaokupi razgovor između dvoje ljudi ispred mene, jednog mlađeg muškarca i jedne starije žene. Skinem slušalice, pa iako možda nepristojno, počnem pažljivo slušati razgovor između dvoje ljudi. On je pričao o svom životu, o svojoj, kako sam shvatio, zabranjenoj ljubavi, a ona ga je pažljivo slušala, zainteresovana za ono o čemu govori. Izgledali su kao pacijent i psiholog, a takav dojam i takvu zamisao mi je nametala njegova otvorenost.

Pričao je kao što zasigurno ne bi pričao ni s najbližim članom porodice, a starija žena, iako je pomno slušala, nije imala nikakav komentar.

Pokušavam da se sjetim neke slične situacije, jer sam bio ubijeđen da sam ovakve stvari doživljavao nekoliko puta. Bez obzira na napor, nisam mogao da se sjetim, a siguran sam da je bilo takvih ili sličnih situacija jer sam tokom srednjoškolskih dana i fakulteta jako puno putovao.

Spuštajući se u grad, na pamet mi pade razgovor s jednom gospođom, s kojom sam razgovarao o tim stvarima.

Rekla mi je da se ljudi „ispovijedaju“ onima koje slučajno sretnu, najčešće na tim putovanjima jer, iako nesvjesno, vode se teorijom da, kada se putovanje završi, tu osobu neće više nikada vidjeti.

Takav epilog susreta daje im prostor i slobodu da se na neki način olakšaju onoga što su preživjeli ili što preživljavaju, jer dožive neku vrstu rasterećenja.

Kada sam prestao razmišljati, ponovo sam se fokusirao na njihov dijalog, ali nisam više bio u toku jer sam se posvetio svojim mislima, a očito da sam bio i više nego posvećen.

Dok ga je žena i dalje pažljivo slušala, on je pokazivao fotografije, kako sam shvatio, zabranjene ljubavi, a u njegovom glasu sam osjetio iskrenost kakvu nisam odavno. Žena je kao bila zatečena njegovom ispovijesti – a moram priznati i ja – jer vjerovatno nešto slično nije dugo čula, ali, primijetio sam, davala mu je nesebičnu podršku, iako svjesna da mu ne može ni na koji način pomoći.

Nakon što sam osjetio da nije u redu više slušati, vratio sam slušalice na uši, a misli sam pokušao skrenuti od ove situacije, no nije mi baš dobro išlo.

Od razmišljanja i svega ostaloga odvojio me je san, u koji sam nakon nekoliko minuta duboko utonuo, a kada sam se probudio njihovog dijaloga više nije bilo.

Kada je autobus stao, otišao sam do obližnje prodavnice – glad mi se javi uvijek nakon sna, pomislih prelazeći ulicu. Nakon što sam uzeo sve što mi treba, vratio sam se na svoje mjesto, i ponovo počeo razmišljati o situaciji kojoj sam prisustvovao.

Da li se ljudi zaista olako povjeravaju ljudima koje prvi put vide u životu? Da li razgovor s nepoznatim donese rasterećenje koje je onima koji nešto proživljavaju potrebno?

Hoće li mi ova situacija odgovoriti na moja pitanja? Ne znam, možda, a vjerovatno mi odgovore može dati onaj ko je bio akter takvih situacija, ali ne na strani slušaoca ili posmatrača.

 

*Naslovna fotografija preuzeta sa https://www.videoblocks.com

Comments are closed here.