Piše: Adna Salman
U školskim učionicama, gdje bi znanje trebalo predstavljati jedinu legitimnu valutu vrijednosti, odvija se mnogo suptilnija i kompleksnija razmjena privilegija nego što se to na prvi pogled može uočiti. Iza formalne jednakosti i deklarativne pravednosti, često se skriva tihi mehanizam favoriziranja koji nema uporište u stvarnom znanju, trudu ili zalaganju, već u okolnostima koje učenik ne bira. Favoriziranje i diskriminacija rijetko se manifestuju otvoreno, ali su duboko utkani u način na koji se učenici percipiraju, ocjenjuju i, u konačnici, oblikuju kroz obrazovni sistem.
Posebno izražen segment ove nevidljive hijerarhije odnosi se na društvene veze i poznanstva. U situacijama kada profesor poznaje roditelje učenika, bilo kroz profesionalne, društvene ili lične kontakte, stvara se suptilna, često nesvjesna bliskost koja neminovno utiče na dinamiku odnosa u učionici. Takvi učenici nerijetko uživaju benefite koji nisu eksplicitno izrečeni: veće povjerenje, širi prostor za grešku, kao i blaže interpretacije njihovog rada i ponašanja.
Suprotno tome, učenici koji dolaze iz “nepoznatih” porodičnih konteksta ostaju izvan tog implicitnog kruga prepoznavanja. Njihov trud se mora višestruko dokazivati, njihove greške se teže opraštaju, a njihovi uspjesi rjeđe dobijaju jednaku težinu i priznanje. Iako ova razlika rijetko biva verbalizirana, ona je itekako opipljiva u svakodnevnoj školskoj stvarnosti.
U tom kontekstu, pojam “biti drugačiji” poprima dodatnu težinu. Različitost se ne ogleda samo u akademskim sposobnostima, već i u načinu mišljenja, izražavanja, socijalnom porijeklu, ekonomskim mogućnostima ili jednostavno u ličnosti koja ne traži pažnju niti se nameće. Učenici koji odstupaju od dominantnih obrazaca ponašanja i komunikacije često ostaju na marginama, ne zbog nedostatka potencijala, već zbog toga što njihov način postojanja ne odgovara unaprijed usvojenim očekivanjima sistema. Umjesto da obrazovni prostor afirmiše takvu raznolikost kao vrijednost, on je nerijetko svodi na odstupanje koje se mora korigovati.
Posljedice ovakvog okruženja su višeslojne i dugoročne. Učenici koji kontinuirano bivaju zanemareni ili percipirani kao “manje relevantni” postepeno internaliziraju tu sliku o sebi. Samopouzdanje se erodira, a sumnja u vlastite sposobnosti postaje stalna pratnja. Škola, koja bi trebala biti prostor intelektualnog i ličnog razvoja, pretvara se u polje nejednake borbe, gdje se učenik ne suočava samo s gradivom, već i s osjećajem institucionalne nepravde. Paralelno, oni koji su dio privilegovanijih krugova mogu razviti iskrivljen osjećaj vlastite kompetentnosti, gdje se uspjeh počinje doživljavati kao prirodna datost, a ne rezultat kontinuiranog rada.
Važno je naglasiti da ovakvi obrasci rijetko proizlaze iz svjesne namjere pojedinaca. Oni su češće rezultat dugotrajnog djelovanja nesvjesnih predrasuda, ustaljenih navika i društvenih struktura koje se prenose bez kritičkog preispitivanja. Upravo zbog svoje nevidljivosti, oni su posebno otporni na promjenu. Ipak, njihovi efekti su realni i duboki, jer ne oblikuju samo školski uspjeh, već i način na koji mladi ljudi percipiraju pravdu, vlastitu vrijednost i mogućnosti u društvu.
Uprkos tome, unutar takvog sistema razvija se i drugačija vrsta snage kod onih koji nisu dio privilegovanih krugova. Oni često usvajaju veću dozu samostalnosti, otpornosti i upornosti, oslanjajući se primarno na vlastiti rad i unutrašnju motivaciju. Njihov put je nerijetko zahtjevniji, ali istovremeno oblikuje dublji osjećaj autentičnosti i samosvijesti. Međutim, činjenica da se takva snaga mora razvijati kao odgovor na nejednake uslove ne može i ne smije biti opravdanje za postojanje samog sistema nepravde.
Promjena ovakvog stanja ne može se svesti na formalne reforme ili deklarativne principe jednakosti. Ona zahtijeva duboku introspekciju unutar obrazovnog sistema, spremnost nastavnika da prepoznaju vlastite nesvjesne obrasce ponašanja i aktivno rade na njihovom prevazilaženju. Istovremeno, nužno je graditi školsko okruženje koje afirmiše različitost, ne kao problem koji treba neutralizirati, već kao vrijednost koja obogaćuje kolektivno iskustvo učenja.
Tek kada se kriteriji pažnje, podrške i priznanja počnu dosljedno primjenjivati bez obzira na porijeklo, veze ili društveni status, škola može početi ostvarivati svoju pravu svrhu. A to je prostor u kojem svaki učenik, bez izuzetka, ima jednaku mogućnost da bude viđen, prepoznat i vrednovan isključivo kroz ono što jeste i ono što može postati.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Akademija omladinskog novinarstva” koji finansira Evropska unija kroz projekat “SEECheck network Fighting disinformation and misinformation through a network of fact-checkers” , a koji u Bosni i Hercegovini implementira Udruženje građana i građanki Zašto ne. Sadržaj je isključiva odgovornost autorice i izdavača, te izneseni stavovi u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Udruženja građana i građanki Zašto ne i Europske unije.
