Piše: Ajla Topčić
Koliko puta smo čuli rečenicu: “Čekam termin”? I koliko dugo to čekanje zapravo traje?
U zdravstvenom sistemu, vrijeme nije samo broj dana na papiru – ono često znači razliku između pravovremene dijagnoze i pogoršanja zdravstvenog stanja. Upravo zato pitanje listi čekanja i dostupnosti zdravstvenih usluga postaje jedno od ključnih pitanja za građane.
U Kantonalnoj bolnici Zenica, kao jednoj od najvažnijih zdravstvenih ustanova, liste čekanja su svakodnevnica. Prema javno dostupnim podacima, najduže se čeka na dijagnostičke pretrage poput magnetne rezonance (MR), kompjuterizovane tomografije (CT), ultrazvuka srca i color doppler pregleda krvnih sudova. U praksi, to znači da pacijenti na prvi pregled nerijetko čekaju i do tri mjeseca.
Ovakva situacija nije rezultat neorganizovanosti, već složenog odnosa između broja pacijenata i kapaciteta sistema. To potvrđuje i Rasim Iriškić, pomoćnik direktora za medicinske poslove u KBZ, koji ističe da su liste čekanja danas jedan od najvećih organizacijskih izazova za bolnicu. Posebno su izražene na odjelima radiologije i interne medicine, gdje se obavlja najveći broj složenih dijagnostičkih procedura poput MR i CT snimanja, kao i ultrazvučnih pregleda srca i krvnih sudova. Kako navodi, svi termini su konstantno popunjeni, uređaji rade bez zastoja i nema praznog hoda. Iako se prvi pregledi u pravilu zakazuju u roku do 90 dana, a kontrolni u skladu s medicinskim indikacijama, takav tempo rada zahtijeva stalno prilagođavanje organizacije i maksimalno korištenje postojećih resursa.
Bolnica, ipak, pokušava odgovoriti na ove izazove kroz dodatna ulaganja i reorganizaciju rada. U proteklom periodu pojačano je zapošljavanje medicinskog kadra, posebno na ključnim odjelima, dok su dijagnostički uređaji u funkciji kako bi se osigurala što pravovremenija dijagnostika. Uvedeni su dodatni termini, a osoblje radi i vikendom, naročito na Odjelu radiološke dijagnostike, s ciljem skraćivanja listi čekanja. Ipak, kako naglašava Iriškić, zbog velikog broja pacijenata za određene pretrage, poput CT-a i MR-a, liste čekanja i dalje postoje. Dodatni izazov predstavlja i činjenica da se PET/CT dijagnostika ne obavlja u ovoj ustanovi, zbog čega se pacijenti upućuju u druge centre u Bosni i Hercegovini ili inostranstvu, uz mogućnost refundacije troškova.
Stvarnu sliku zdravstvenog sistema dodatno oslikava iskustvo iz prakse. Rabija Pivić, učenica četvrtog razreda Medicinske škole u Zenici, kroz svakodnevni rad s pacijentima primijetila je koliko je sistem opterećen. “Dani s velikim brojem pacijenata, često su ubrzani i naporni, a čekanje je gotovo neizbježno jer broj ljudi jednostavno premašuje kapacitete.”
Ipak, ističe da osoblje daje maksimum kako bi pomoglo svakom pacijentu. Prema njenom mišljenju, dostupnost zdravstvene zaštite najviše zavisi od broja zaposlenih, organizacije rada i ukupne opterećenosti sistema. Kada su resursi ograničeni, a potrebe velike, dolazi do zastoja i dužeg čekanja.
Pacijenti različito reaguju na čekanje. Dok neki imaju razumijevanja, drugi postaju nervozni ili zabrinuti, naročito kada se ne osjećaju dobro. Ipak, komunikacija zdravstvenog osoblja često može ublažiti taj stres i pomoći pacijentima da lakše podnesu situaciju.
O mogućim rješenjima govori i profesorica Jasmina Dizdarević, koja predaje u Medicinskoj školi Zenica. Iako dolazi iz obrazovnog sektora, njen pogled na problem donosi niz konkretnih i primjenjivih ideja. Ona smatra da je za smanjenje listi čekanja ključno precizno identificirati usluge na koje se najduže čeka, poput CT-a, ultrazvuka i ehokardiografije, te usmjeriti resurse upravo na te segmente.
Kao glavne uzroke dugih listi čekanja navodi nedostatak kapaciteta za najtraženije dijagnostičke pretrage, manjak stručnog kadra i sporiju modernizaciju infrastrukture, uz napomenu da su za stvarne promjene potrebna dugoročna ulaganja i jasna strategija razvoja.
Govoreći o rješenjima, profesorica Dizdarević ističe: “Potrebno je jačati kadrovske kapacitete i bolje organizovati postojeće resurse, posebno u segmentima gdje je potražnja najveća.” Dodaje i da unapređenje sistema zahtijeva kontinuirano ulaganje u opremu i edukaciju zdravstvenih radnika.
Kada se sve sagleda, jasno je da liste čekanja nisu rezultat jednog problema, već kombinacije više faktora – od velikog broja pacijenata i ograničenih resursa, do nedostatka kadra i infrastrukturnih izazova. Ipak, jednako je jasno da postoje i napori da se situacija poboljša, kao i ideje koje mogu doprinijeti rješenju.
Na kraju, pitanje koliko je dugo čekanje predugo ne može se svesti na broj dana. Za nekoga to je samo termin u kalendaru, ali za mnoge to je period neizvjesnosti, straha i iščekivanja odgovora o vlastitom zdravlju. Upravo zato, priča o listama čekanja nije samo priča o sistemu, već o ljudima koji u tom sistemu traže pomoć i sigurnost.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Akademija omladinskog novinarstva” koji finansira Evropska unija kroz projekat “SEECheck network Fighting disinformation and misinformation through a network of fact-checkers” , a koji u Bosni i Hercegovini implementira Udruženje građana i građanki Zašto ne. Sadržaj je isključiva odgovornost autorice i izdavača, te izneseni stavovi u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Udruženja građana i građanki Zašto ne i Europske unije.
