Dragi i drage,
nakon jedne duže pauze, rubrika „Pitaj psihologa“ je ponovo tu. Slobodni ste da mi pišete, da zajedno promišljamo o našim unutrašnjim doživljajima, da učimo da brinemo o svom mentalnom zdravlju, čuvamo ga, te da se adekvatno pobrinemo kada imamo neke od poteškoća, patnji, bolova. Čekam vaša pitanja i spremam vam nove tekstove.
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, klinički psiholog u edukaciji za psihoterapeuta
Pitanje broj 86:
„Želio bih da dobijem odgovor na jedno pitanje. Preživio sam mnogo gadne stvari posle raskida od 4 i po godine i sve sam preturio preko leđa. Imam dvojicu starije braće koja su stekla porodice, ni jedan ne vjeruje u mene, srednji brat pa i vjeruje, ali ovaj stariji nikako. Govorio je kao ‘ti ćeš završiti u duševnoj bolnici, privešće te policija’ i tako dalje, da sam dobio jedan dan fobiju da ne smijem izaći više na ulicu i u grad već da se krećem u malo manjem okruženju, gdje ima manje ljudi. Imam strah da mi se šta loše ne desi i psiha me užasno muči, moja svijest reprodukuje svaki dan sjećanja šta se dogodilo i nonstop me tišti, ali se uspijevam izboriti nekako. Najviše mi je mučno kad mi se stariji brat podsmijava i kaže mi: ‘Blago tebi, živićeš ti 300 godina’ i kad kaže: ‘Kad ti otac i majka umru, šta ćeš i kako ćeš?’ Diplomirao sam filozofiju i baš mi je teško pronaći posao, a i on i otac su rekli da će mi naći posao, međutim, niko ništa ne preduzima, i dalje sam na birou očekujući od njih pomoć da mi nađu posao, ali uzalud. Ali nije ni to baš sve što me pogodi, bio sam se prijavio za jedan amaterski turnir u Bijeljini u tenisu, pošto volim taj sport, kao i fudbal. Međutim, kad sam njemu rekao da hoću da idem, on je rekao: ‘Idi, radi nešto, prihvati se nekog posla, ne ofiraj se…’, srozao mi je s tim samopouzdanje. Sad mene interesuje da li sam ja stvarno nesposoban za rad i toliki nesretnik da ne mogu sam sebi obezbijediti dobar posao i odseliti se da živim samostalno? Hvala na razumijevanju, morao sam da olakšam dušu.“
Odgovor:
Pozdrav za Vas. Iznosite veoma bolna sjećanja na odnos s bratom, nakon iskustva raskida koji zahtijeva nimalo lak period tugovanja, gdje nam je razumijevanje i podrška drugih važnih osoba u tom periodu posebno potrebna. Bolna sjećanja i nimalo prijatna osjećanja kada ne nalaze adekvatan izraz, i kada nismo u mogućnosti da ih podnesemo, obradimo – a što je mnogo lakše kada možemo s nekim da sve to podijelimo, imaju tendenciju da akumuliraju i izražavaju se kroz tjelesne senzacije, anksioznost, fobije, pad volje i koncentracije, utiču na naš doživljaj sopstvenog identiteta, mogu da pogode samopoštovanje i samopouzdanje.
S druge strane, dobijate veoma kritikujuće, nipodaštavajuće poruke od strane brata koje dalje šalju poruku na Vaše biće da Vi niste ok, te imaju aspekat uvreda i ponižavanja. Svako ljudsko biće ima pravo da raste i razvija se, da slobodno misli i osjeća, ima pravo na slobodu, život i da mu ništa od toga nije uskraćeno ili, još gore, da ne bude psihički, tjelesno, emocionalno ugrožavan. Potrebne su granice u odnosu s bratom. Imate pravo da ne učestvujete u takvoj vrsti agresivne komunikacije (ukoliko se osjećate sigurno, to i iskomunicirajte) i odbijete takve poruke koje dobijate. S obzirom da ste spomenuli da imate poteškoće s izlaskom u veće okruženje, da Vam je samopouzdanje „srozano“, te da želite da se ohrabrite da nađete posao, preporučujem Vam da se obratite u Vaš lokalni centar za mentalno zdravlje, te zakažete susret sa psihologom u svrhu Vašeg osnaživanja, relaksiranja i ohrabrenja.
I, ne zaboravite, bliski odnosi mogu da nam donesu radost, ispunjenost, zadovoljstvo, ali isto tako imaju snagu i da nas povrijede (kada nakon lošeg tretiranja od strane drugih povjerujemo da nismo dovoljno dobri ili vrijedni), tako da nam je potrebno da steknemo novo emocionalno iskustvo, korektivno, u kome međusobno mi i drugi prepoznajemo naše dobre strane, a prema onima manje lijepim konstruktivno diskutujemo, iznosimo neosuđujuće, već realne kritike koje nas podstiču na promjene!
Pitanje broj 87:
„Imala sam aferu 4 godine s bivšim dečkom. Oboje smo u braku i moj muž je to saznao. Sve mi je oprostio iako je uvijek govorio kako će me ubiti ako ga prevarim. Zajedno smo 30 godina i stvarno imamo savršen brak. S bivšim je sve počelo laganim porukama koje su prerasle u seksualne da bi došlo do fenomenalnog seksa, same poruke su palile vatru u nama. Muž mi je prva velika ljubav, a ovaj je bio druga. Zaklela sam se da se to više neće ponoviti jer nismo mi sami – imamo djecu, naše roditelje i nikom nismo rekli. Međutim, ja nonstop mislim na ljubavnika iako je između nas uvijek bio samo seks i samo dobar seks bez emocija. Izbrisala sam ga s Fb-a, s Vibera, sa svih mreža, ali mi đavo ne da mira, stalno gledam je li dostupan. Bojim se reakcije kad ga vidim. Poslala sam mu poruku da je muž sve saznao i da mi je oprostio i da je između nas gotovo. Bojim se da ne padnem u iskušenje da pogazim zakletvu i budem opet s njim. Kako da ga izbrišem iz memorije?“
Odgovor:
Prije nego odgovorim na Vaše konkretno pitanje, želim da skrenem pažnju na jednu veoma bitnu stvar, a posebno potaknutu nedavnim femicidnim zločinima: apsolutno niko nema pravo da oduzima drugoj osobi život niti da joj upućuje prijetnje oduzimanjem života.
Preljub, kada nije dio obostrano dogovorenog i prihvaćenog modela odnosa, nanosi emocionalnu bol, patnju i štetu osobi koja je prevarena. S druge strane, pored pozivanja na odgovornost prema osobi koja se vara, kao i odgovornost za sve osobe koje su potencijalno izložene (djeca), bitno je da se osvijestimo da ne smijemo imati dvostruke aršine za osobe muškog spola (kojima kultura dozvoljava i odobrava takvu vrstu ponašanja) i ženskog spola (koji se osuđuje i etiketira za takvo ponašanje). Ključ je u razumijevanju logike našeg ponašanja, misli, emocija, želja, posebno onih koji nam se nameću, uporno vraćaju i komplikuju nam životno funkcionisanje. Zašto nam se to dešava, koja lična priča stoji iza toga? Šta dobijamo u jednom odnosu, za šta smo uskraćeni, kako to komuniciramo, kako kompenzujemo ili čega nas je strah, ili koje strahove izbjegavamo da pogledamo u sebi – sve to mogu biti elementi koji nose veoma lične odgovore na Vaše složeno pitanje. Preporučujem Vam da potražite savjet, susret sa psihoterapeutom, ali i odlične knjige od Esther Perel, psihoterapeutkinje s ogromnim iskustvom i istraživanjem kompleksnosti partnerskih odnosa, posebno na međuigri, složenosti, ponekad i paradoksu emocionalnog i seksualnog. Naslovi su: „Parovi u zatočeništvu“ i „Preljub“.
Pitanje broj 88:
„Poštovanje, imam 25 godina i još uvijek ne znam kako da stanem za sebe u situacijama gdje neko iznosi neistinu u vezi mog rada, ponašanja ili jednostavno bivanja. Borim se s tim jer ne znam kako da se izjasnim, a da mi ljute suze ne krenu da teku. To se pogotovo dešava ako neko pređe moju jasno postavljenu granicu, ali nekad mislim da popuštam dosta ljudima. Nerviraju me te suze i još više ta nemogućnost da kažem tačno ono što želim, a da se ta osoba ne uvrijedi.“
Odgovor:
Kada neko prelazi naše granice i uz sve to iznosi neistine o nama (bilo koji segment), to u nama pokreće kontrareakciju, potrebu da se zaštitimo, sačuvamo dostojanstvo i prezentujemo istinu. Doduše, uvijek je upitan kredibilitet osobe u socijalnom okruženju kada iznosi ili širi laži, ali to ne umanjuje značaj patnje ili štete koju možemo da doživimo. Ukoliko je naš prvi impuls ljutnja, potrebno je da se suočimo, zauzmemo za sebe, konfrontiramo s tom osobom, postavimo joj granicu ili zatražimo sankcionisanje za njeno neadekvatno ponašanje. Za takvo nešto nam je potrebna energija emocije ljutnje koja nas pokreće na psihofizičkom planu k akciji, k rješavanju problema, ka zaštiti sebe. Ukoliko osjećamo neku drugu emociju kao npr. tugu, postoji mogućnost da je tokom odrastanja (u primarnoj porodici) emocija ljutnje bila zabranjena i samim tim zamijenjena nekom drugom emocijom. Takođe, iz mnogo složenih razloga, i druge emocije mogu biti zabranjene za izražavanje i doživljavanje u porodičnom okruženju.
Iza takve zabrane stoje iracionalna uvjerenja koja se prenose generacijski, a neka od njih mogu biti: Ukoliko pokažem ljutnju, drugi će misliti da sam nevaspitan ili loš/zao; Ukoliko pokažem ljutnju, druga osoba će me napustiti jer nisam vrijedan/vrijedna; Ukoliko pokažem ljutnju, trajno ću povrijediti osobu. Tada je dobro da dekontaminiramo iracionalna uvjerenja kao npr. da ako iskažem ljutnju, druga osoba će biti povrijeđena ili će imati negativno mišljenje o nama, napustiće nas i slično. Ukoliko je bilo koja emocija iskazana na adekvatan način, da ne ugrožava drugoga, za odnos je poželjno da ih komuniciramo, iskazujemo. Tako dolazi do upoznavanja mnogih aspekata dvije ličnosti u odnosu pa i onih manje prijatnih. Kao što sam naveo u drugim odgovorima, svaka osoba ima pravo na slobodan život, da se razvija i raste, da slobodno i samostalno misli, ali takođe ima pravo da pogriješi (ne da fatalno ugrožava druge) i da uvidi svoju grešku (tako što ćemo, kada pređe našu granicu ili nas povrijedi, kroz emociju ljutnje da joj ukažemo na to).
