MARIO VARGAS LLOSA: Književnost kao bijeg

Peruanski romanopisac, esejist i novinar, Jorge Mario Pedro Vargas Llosa, autor je nekih od najznačajnijih djela koja su izašla u Južnoj Americi u posljednjih pedeset godina. Švedska kraljevska akademija mu je dodijelila Nobelovu nagradu za književnost 2010. za kartografiju strukture moći i oštrih slika otpora, pobune i poraza pojedinca.

Počeci književnog stvaralaštva

Latinska Amerika je 28. ožujka 1936. dobila jednog od najvećih romanopisaca, Maria Vargasa Llosu. Rođen je u Arequipi, drugom najvećem gradu u Peruu u obitelji srednje klase. Djetinjstvo provodi u Boliviji i Peruu gdje završava formalno obrazovanje.

Majka Dora od njega skriva da se je rastala od njegovog oca pa on tijekom svog djetinjstva vjeruje da mu je otac mrtav. Istina izlazi na vidjelo 1946., kada se njegov otac Ernesto neočekivano pojavljuje da bi odveo njega i njegovu majku u Limu. Ovo je otkriće značilo naglu i nenadanu promjenu u životu desetogodišnjeg Vargasa Llose – od nježnog odgoja pod majčinim okriljem do nepravednih postupaka njegovog autoritarnog oca.

Zahvaljujući avanturističkim romanima, otkriva način kako pobjeći od siromašne kuće, države i stvarnosti u kojoj živi u potpuno novi i ljepši svijet. Ne prestaje pisati čak i onda kad mu je zarađivanje za život oduzimalo većinu vremena.

Tijekom ovih godina kad je iza sebe ostavio djetinjstvo, proždirući djela Dumasa i Hugoa, politička situacija u Peruu bila je odraz njegova života u kući.

Mario Vargas Llosa (Preuzeto s: 1.bp.blogspot.com)

Diktator Manuel Odría došao je na vlast 1948. i tijekom narednih osam godina, dok Vargas Llosa studira pravo i književnost na Univerzitetu San Marcos te radi kao amaterski novinar, nametnuo je oštre kontrole društvenog života što je gušilo individualnost, te prouzrokovalo sumnjičavost, malodušnost i frustraciju među Peruancima. Ovo razdoblje je zabilježio u romanu „Razgovor u katedrali“ (1969.).

Osuda režima 

1959. odlazi u Španjolsku na doktorat, a nakon stjecanja titule doktora 1971. nastanjuje se u Parizu. Njegova književna djela, počevši s „Grad i psi“ (1963.) – jednog od glavnih romana koji je utro put razdoblju prosperiteta u književnosti Latinske Amerike i učinio ga poznatim – odraz su njegovog gnušanja nad svojevoljnim ispoljavanjem moći i odsustvom zakona što omogućuje moćnicima da nametnu svoju volju i ograniče osobnu slobodu.

Inspiracija za ovaj roman je vrijeme koje je kao 14-godišnjak proveo između 1950. i 1951. na vojnoj akademiji, na koju ga je poslao otac da kroz vojnu disciplinu priguši njegovu književnu ambiciju.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Međutim, Vargas Llosa uspio se pobuniti protiv očevog režima ne samo time što je nastavio s pisanjem, nego i ženidbom tetke Julie Urquidi 1955. – 14 godina starijom od njega; rastali su se 1964. O ovom iskustvu piše roman „Tetka Julia i piskaralo“, objavljen 1977. 1965. ženi rodicu Patriciu Llosu s kojom ima troje djece.

Putovanje amazonskom džunglom 1958. daje mu inspiraciju za mnoge romane među kojima su „Zelena kuća“ (1966.), „Pripovjedač priča“ (1987.) i „San jednog Kelta“ (2010.). U tom krajoliku ne pronalazi ni egzotičnost niti harmoniju između ljudi i prirode već tiraniju, nasilje i okrutnost.

Njegov opsežan opus obuhvaća dvadesetak romana, među kojima su osim već navedenih najznačajniji: erotski romani „Pohvala pomajci“ (1988.) i „Don Rigobertova bilježnica“ (1997.), roman „Jarčevo slavlje“ (2000.) koji živopisno opisuje Dominikansku Republiku tijekom vlasti generala Rafaela Trujilla, te ljubavni roman „Avanture nevaljale djevojčice“ (2006.). Uz to je autor brojnih esejističkih i autobiografskih djela, pripovijesti i priča, te drama. Radnja većine njegovih romana smještena je u Peruu.

Političke vode

Sve do ranih 70-ih, Vargas Llosa u socijalizam i Kubansku revoluciju unosi niz ideja koje su obuhvatile suvremenost i rješenje za ekonomsku nerazvijenost Latinske Amerike. Međutim, kad je revolucija pokazala znakove da je postala okrutna diktatura gdje je sloboda pisaca ograničena, Vargas Llosa se udaljuje od Fidela Castra i socijalizma, te počinje zagovarati reformizam i demokraciju.

Uz veliku podršku građana, 1987. organizira protestne marševe protiv nacionalizacije bankovne industrije te akumuliranja moći na strani vlasti što ga odvodi izvan književnog okruga – u svijet politike. 1990. se kandidira na predsjedničkim izborima, ali gubi bitku. Pobijedio je Alberto Fujimori, koji je utemeljio despotsku i korumpiranu diktaturu za što sada izdržava kaznu.

Od kasnih 1960-ih Vargas Llosa predaje na američkim i europskim univerzitetima. 1993. uzima španjolsko državljanstvo.

Mario Vargas Llosa s Patriciom Llosom, bivšom suprugom (lijevo) i Isabel Preysler, zaručnicom (desno) – (Preuzeto s: pespdotcom.files.wordpress.com)

U eseju Civilizacija spektakla (2012.) Vargas Llosa izvanredno detektira svu problematiku današnje kulture, tj. nepostojanje kulture u vladavini sveopće nekulture. Piše kako suvremena kultura daje prvenstvo spektaklu, a sve ono što se odvija u spektaklu nije kultura. Stoga danas više nema vrijednosti, te nitko ne zna koja je stvar dobra a koja loša – spektakl se zapravo pretvorio u vrijednost našeg doba. 

2015. se rastao od Patricije Llose poslije 50 godina braka, te se nedugo potom zaručio s Isabel Preysler, bivšom ženom pjevača Julija Iglesiasa. 2016. je izašao i njegov posljednji roman „Pet uglova“, prikaz peruanskog društva devedesetih godina u kojem se prožimaju tri teme – korupcija, politika i senzacionalističko novinarstvo – a sve ih povezuje erotika.

Danas je Vargas Llosa najveći latinskoamerički romanopisac svoje generacije.


 (Preuzeto s: www.greenleft.org)

Spread the love
  • 69
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
ivana.krstanovic

ivana.krstanovic

Magistrica engleskog jezika i književnosti, novinarka, PR, lektorica, prevoditeljica i pjesnikinja iz Tomislavgrada. Živi i radi u Sarajevu.

Volimo pročitati vaše mišljenje...