Dragi psiholjupci,
donosim vam nove odgovore na vaša pitanja koja ste poslali magazinu „Karike“, za rubriku „Pitaj psihologa“. Sada smo već u lijepoj praksi i međusobnoj komunikaciji kada je u pitanju edukacija i prevencija mentalnog zdravlja i mogu samo da vas ohrabrim da mi i dalje pišete. Pošto smo se dogovorili da ovaj naš vid korespodencije ne smije zamijeniti odlazak kod psihologa ili nekog drugog stručnjaka, ja vam često preporučujem i psihoterapijski rad na sebi.
Izuzetno se radujem da ću vam kroz naredne tekstove donijeti intervjue sa psihoterapeutima različitih pravaca i škola kako biste se kroz bogat i detaljan sadržaj upoznali s izborima koji vam stoje na raspolaganju.
Vjerujem da uspijevam i da ću uspjeti da vas bar malo zainteresujem za čari psihoterapije.
Iskreno Vaš,
Ognjen Pjano, master psiholog
Pitanje broj 41:
„Poštovani, imam 33 godine, razvedena sam, majka jednog djeteta. U braku sam bila osam godina, razvela sam se prije dvije godine. Nakon razvoda sam u mnogo boljem odnosu s bivšim suprugom nego dok smo bili u braku. Čak smo i prijatelji. Razumijemo se i imamo bolju komunikaciju nego ranije. Zašto je to tako i zašto smo često najgori prema najbližima? I da li je tačno da dajući previše pretvaramo to u premalo?“
Odgovor:
Hvala ti na ovako lijepom opisu i na hrabrosti da podijeliš svoj emotivni život i nedoumice koje te prate. Drago mi je da je tvoj aktuelni odnos s bivšim suprugom dobar kako zbog tebe, tako i zbog vašeg zajedničkog djeteta. Jako je bitno da proces razvoda, ali i adaptacije na novu životnu poziciju prođe bez visoko konfliktnih situacija. To na određen način štiti tebe od izlaganja stresu koji proces razvoda neminovno sa sobom nosi, a od velikog značaja je i u pogledu razvoja, mentalnog i emocionalnog doživljaja i adaptacije samog djeteta. Pitanja koja si postavila logično dolaze nakon procesa razvoda braka, emocionalne su prirode i ukazuju da tvoj proces žalovanja traži određene odgovore. Ne mislim da je ovo što navodiš „zašto smo često najgori prema najbližima“ neko životno pravilo, psihološka i emotivna predodređenost ili sudbina koja čeka svaki partnerski/bračni odnos. Zbog čega se dvije osobe u emotivnoj vezi, partnerstvu ili braku međusobno ranjavaju, pitanje je koje zahtijeva individualne odgovore, a koji se najbolje mogu dobiti u „dubinskom istraživanju“ svoje ličnosti u psihoterapijskom procesu. Jedan od odgovora na to pitanje daje poznati svjetski psihoterapeut Irvin Jalom koji navodi da ljubavno iskustvo može da se pojavljuje u obliku prvobitne zaslijepljenosti, opsjednutosti i idealizacijom između partnera, te da takav oblik poslije često vodi bolnim razočarenjima, frustracijama i konfliktima. Ovakva dinamika nastaje upravo zbog toga što te osobe ne mogu da sačine i integrišu realističniju sliku o svom partneru, a prilikom iščezavanja zanosa zaljubljenosti dolazi do straha i anksioznosti jer realnost, bilo da je ona unutrašnja ili spoljašnja, uvijek nam ispostavi račun. Frojd je to prvi rekao da sve ono što je potisnuto uvijek nađe svoj put povratka, bilo u snovima, simptomima i drugim manje ili više vidljivim simbolima.
Na tvoje zadnje pitanje mogu reći to da jedan međuljudski odnos, bio on roditeljski, partnerski, supružnički ili prijateljski, uvijek pomalo gubi od svoje topline, autentičnosti, iskrenog razumijevanja i zadovoljstva kada se kreće od egocentričnog i narcističnog pola („premalo davanja“) do onog pomalo nekritičkog, mazohističkog i idealizujućeg pola („previše davanja“). Ukoliko imaš mogućnosti, rado ti preporučujem psihoterapijski proces u kome bi mogla sama da dođeš do ovih odgovora i svoje lične istine. Takođe, rado ti preporučujem knjigu od Eriha Froma „Umijeće ljubavi“.
Pitanje broj 42:
„Dragi Ognjene, kako se nositi sa strahom od samoće? Imam 40 godina, nedavno sam raskinula dugogodišnju vezu od 12 godina koja je bila toksična i ništa mi dobro nije donijela. Sada ne znam ni kud bih ni šta bih, na pola puta sam sama. Unaprijed hvala na odgovoru. Selena M.“
Odgovor:
Draga Selena, zaista mi je žao zbog ovoga što ti se desilo. Prije svega, taj odnos je imao dug kontinuitet i vjerujem da je toksičnost koju spominješ ostavila traga u tvom emotivnom životu. Sasvim je ok, razumljivo i legitimno da ti se u ovom periodu života, a neposredno nakon prekida veze, javljaju mnoge neprijatne emocije, bolne misli, sjećanja i strahovi. Svaka promjena u životu (promjena posla, preseljenje, roditeljstvo), a posebno one bolne (gubitak partnera, roditelja), nose određene izazove jer nas takve životne situacije pozivaju da preispitamo svoje odluke, izbore, najintimnija osjećanja i zahtijevaju da nastavimo živjeti u novonastaloj situaciji i poziciji.
Vjerujem da gubitak bliskih i intimnih osoba može biti posebno težak i izazovan kada odnos s njima nije bio dobar, zadovoljavajući ili je nosio određene konflikte, podijeljena osjećanja, a često i nasilje unutar tog odnosa. Neću zanemariti da ovakve situacije nisu samo izazov već mogu predstavljati i rizik po naše mentalno zdravlje, pa nam tako ,,prijeti“ anksioznost, depresivna osjećanja ili stanja, strah od novog i nepoznatog što nas čeka, preplavljujuća osjećanja tuge, bespomoćnosti, bijesa. Samoća se prevazilazi kroz odnos s drugim ljudima (porodicom, prijateljima), a gdje se možemo međusobno prepoznati i upoznati onakvima kakvi zaista jesmo: i uplašenima i ranjivima i rezilijentnima. Možda je ponekad preduslov da bi s drugima stupili u iskren i prožimajući odnos to da se susretnemo sa samima sobom. Najbolji izbor za to je svakako put psihoterapije, a o kojem možeš više da pročitaš u našem prethodnom tekstu. Za kraj bih citirao jednu geštalt psihoterapeutkinju, Enisu Mešić: „Misterija života me inspiriše i motiviše za onim suštinskim, zajedničkim za sve što je živo; mnogo je istina, ali ona najdragocjenija je kada zastanemo i ‘pogledamo sebe u oči’.“
Pitanje broj 43:
„Pozdrav! Imam problem koji mi otežava život a ne znam šta je u pitanju. Kada sam okružena ljudima i moram komunicirati s njima, skoro svaki put mi se desi da nakon nekog vremena nisam u stanju razumjeti šta mi se govori. Imam osjećaj kao da sam pod vodom. Ne razumijem ni šta drugi ljudi pričaju, niti ono što je upućeno meni. Svi zvukovi su nekako prigušeni. Osim toga, inače osjetim pritisak i nervozu kada god se nađem u društvu. Kako da se nosim s ovim? Hvala unaprijed.“
Odgovor:
Hvala ti na podijeljenom sadržaju! Mnogo nam je osoba pisalo o ovom i sličnom problemu koji se tiče socijalne anksioznosti. Iako je bio popriličan broj pitanja u vezi ovoga, uvijek volim naglasiti da je najbitniji individualni, lični doživljaj koji imamo u vezi onoga što nas opterećuje i muči. Preporučujem ti da pročitaš prethodne tekstove u našoj rubrici ,,Pitaj psihologa“, mislim da osjećaj i saznanje o tome da nismo sami i da nismo jedini kome se to dešava bitno ,,normalizuje“ problemsku situaciju, te jednim dijelom može neutralisati sve one misli: ,,Jao, opet mi se ovo dešava. Nešto nije u redu sa mnom. Zašto baš meni? Nikada neće prestati.“
Socijalna anksioznost, koliko god da je u trenutku javljanja neprijatan pa i zastrašujući doživljaj, predstavlja psihičko stanje koje se vrlo uspješno rješava uz pomoć psihologa i psihoterapeuta. Razlozi zbog čega se javlja su zaista individualni, a upravo se u psihoterapiji traga za pozadinom takvih stanja. Vjerujem da socijalna anksioznost može da kontinuirano ,,krade“ od osjećanja našeg životnog zadovoljstva, da nas blokira, inhibira u svakodnevnom funkcionisanju, te naknadno dovede i do izbjegavanja takvih situacija, izolacije, porasta anksioznosti. Sve to postane jedan začarani krug koji nas iscrpljuje. Stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja mogu naučiti osobu koja se nosi s ovim problemom određenim tehnikama i vještinama prevazilaženja osjećanja anksioznosti. Ukoliko imaš još nekih pitanja, a ja nisam uspio da ti odgovorim, slobodno mi piši.
Tu sam za tebe! Sretno!
