Rubrika „Premotaj“ donosi nam nekadašnje tekstove s portala i magazina Karike i dalje vrijedne pozornosti. Ovoga puta prenosimo tekst „Vizuelni jezik stripa?“, objavljen 21. 5. 2016. godine na našem portalu.
Strip je likovno-književni oblik popularne umjetnosti koji je sastavljen iz niza crteža koji obično prikazuju neku priču. Ti su crteži najčešće popraćeni kraćim tekstom u oblačićima crteža, a poenkad i podnaslovima ispod crteža u kvadratu (Hrvatska enciklopedija).
Da bi niz crteža činio strip, i uopšte ostvario niz, moraju postojati najmanje dva crteža – kadra, između kojih ralika treba biti minimalna, realna ili konceptalna. Tako se, primjerice, u ponovljenom kadru – crtežu može razlikovati popratni tekst). Ta razlika između kadrova mora oblikovati naraciju ili bar neki kontinuitet koji čini umjetničku cjelinu. Kao fikcionalna i narativna forma, strip je, osim sa filmom, povezan s književnošću. Savremeni, ozbiljni strip koj nije namijenjen djeci šesto se naziva i grafički ili crtani roman (engl. – graphic novel). Ipak, njegova najvažnija komponenta je likovna – vizuelni jezik.
Prema Cohnu, koji u niz radova uvodi ideju vizuelnogjezika stripa, povezane slike funkcionišu na identičan način kao povezani zvukovi ili znakovi u verbalnim i znakovnim jerzicima, što on naziva principom evkvivalencije (Stamenković, 2014). U vizuelnom jeziku se, slično kao u filmskom, nastoji na vizuelni način ispričati priča i prenijeti poruka, pri čemu se služi raznim slikarskim tehnikama – olovka, boja, akvarel, tuš, grafika, fotografija, instalacija, kolaž.
Osnovna jedinica vizuelnog jezika stripa je, baš kao i u filmu, kadar. Razlka je u tome što je povezivanje kadrova i održvanje naracije ostavljeno čitaocu koji, prema mišljenju nekih autora, pristaje da miri dva tekstualna nivoa – grafički i pisani tekst (Stainbrook, 2003, str. 135). Čitalac tako mora da razumije znakove tekstualne i vizuelne plohe stripa, nego i neprestano vezivati dva modaliteta. S druge strane, autor grafičkog teksta nije istovremeno i autor pisanog teksta stripa, nego su to dvije različite osobe, ili više njih. Tada se autoru pisane komponente stripa dozvoljava naracija, a od čitaoca očekuje da bez kakvih dodatnih uputstava, vezuje dva diskursna izražaja. Saraceni, međutim, gradi novi okvir za analizu stripa, prema kojem strip sagledava kao verbalno-vizuelni tekst, multimodalni tekst koji funkcioniše uz ili pored jezika (Saraceni, 2000).
Iako u vizuelnom jeziku tekstualni jezik ne mora biti jednak grafičkom, odnosno likovni govor ne mora biti jednak lingvističkom (Rene Magriett, Leci n’es pas une pipe), u stripu se očekuje da lingvistički govor – jezik, podržava vizuelni. Tako vizuelni jezik stripa čine likovni elementi (paradigme) i kompozicijska načela (sintagme), s tim što su paradigme disciplinarne, a sintagme interdisciplinarne. Stoga kroz likovne elemente saznajemo o kojoj se disciplini radi. Onda znamo da vizuelni jezik stripa u suštini čine tačka, crta, boja, ploha, površina, prostor i volumen. Od svih likovnih elemenata, tačka je oblik bez ijedne naglašene dimenzije. Sva njena istaknutost i leži u nedefinisanom obliku, koji je gotovo apstraktan. Ona je, ipak, veoma jasna likovna i optička vrijednost, koja je na koncu i podloga za gradnju svih ostalih oblika. Ako bi strip i nastao u pointilističkom izrazu, onda bi tačka ili više tačaka u međusobnoj korelaciji bili osnovni likovni element vizuelnog jezika stripa.
Iz tih se likovnih elemenata kreiraju elementi stripa koji jesu ili nisu narativni, odnosno koji kazuju priču ili imaju estetksu funkciju, ili su povezani sa nekim narativnim elementima. Sintagme, s druge strane, ostvaruju se ritmom, kontrastom, harmonijom, ravnotežom, proporcijama, dominacijom i jedinstvom (Damjanov, 1991).
Pritom treba uočiti da se i u slučaju da je tekst odnosno ligvistički govor prikazan kao vizuelni – crtež, on ima ulogu narativnog mosta i mora poštovati naraciju dotadašnjih i budućih elemenata. Ukoliko se već čitaocu daje interpretativna mogućnost da sam montira crteže (kadrove, op.a.) i da učestvuje u naraciji, onda su likovni elemente u skladu s kompozicijskim načelima posljednja instanca koju autor ili grupa autora u strip može unijeti. Tada slika ili crtež u stripu ima jedinstvenu ulogu, i to dvojaku – biti jedini vizuelni elementi i nosioci semiotičkog značenja, a i sintaktičkog u slučaju stripova bez lingvističkih riječi.
Tekst: Ljupko Mišeljić
LITERATURA
Damjanovic, J. (1991). Vizualni jezik i likovna umjetnost. Zagreb, Hrvatska: Školska knjiga Zagreb
Saraceni, M. (2000). Language Beyond Language: Comics as Verbo-Visual Texts. Nottingham, UK: University of Nottingham
Stainbrook, E. J. (2003). Reading Comics: A Theoretical Analysis of Textuality and Discourse in the Comics Medium. Indiana. SAD: Indiana University of Pennsylvania.
Stamenković, D. i Tasić, M. (2014). Analiza diskursa u vizuelnom jeziku stripa. Niš, Srbija: Univerzitet u Nišu
U Ravlić, S. Strip. Hrvatska enciklopedija. Zagreb, Hrvatska: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. http://www.enciklopedija.hr (pristupljeno 18.5.2016)