Ispovijest zaboravljenog ogledala
Polomio me misleći da ga sedam godina nesreće nikad neće stići.
Priznajem,
bojim se da pustim svoju kletvu
jer su već i više nego nesretni.
Bacio me ne bi li zataškao svoje grijehe.
Prašina me i sad guši, zemlja pritišće.
Ljudi će možda i zaboraviti.
Ali jednog dana će ih potopiti njene suze.
Vrijeme naplatiti. Obaviti tuga.
A od tog stiska pucaš. Goriš!
Ona? Nju ne krivim. Njoj sam bio bolna uspomena na teške dane.
Pokoj joj duši!
Imam jedno oko koje se svega nagleda.
Zadnje uspomene, koje me i dovedoše u ovo stanje rasula, ne daju mi mira.
U ponedjeljak je imala rasječenu usnu i dva izbijena zuba koja je držala u ruci. Dugo ih je gledala.
Pomislio sam da će ih okačiti oko vrata umjesto šala kojim je skrivala oslikane prste mučitelja.
Da svi vide i znaju.
Bacila ih je. Previše se bojala.
Utorkom bi puderom skrivala modricu na, već u srijedu, zatvorenom oku.
Bila je lijepa i takva.
Četvrti dan je stavljala umetke na mjesto počupane kose.
Držala je do sebe.
Čak se i smiješila odrazu koji sam joj pokazivao.
Petkom bi maramicama kupila krv iz nosa.
Brisala po mojoj površini ako bi kanula suza ili kap crvene guste tečnosti.
Nježno. Da me ne polomi. Znala je kako je to.
Vikend joj je bio mizeran praznik.
Subotom bi je žuljalo polomljeno rebro, pa bi ostajala u krevetu cijeli dan. Odmor.
A nedjeljom, sretna jer je preživjela cijelu sedmicu, odspavala bi.
Predah.
Noćima je krišom plakala.
Boljeli su me njeni jecaji.
Sve je čuvala u skrivenu kutiju srdašca, ako se mozak usudi zaboraviti da se ono sjeti.
U ponedjeljak ga je pitala zašto je zakasnio kući.
Čekala ga s večerom.
Kriva je jer se brinula.
Sljedeći dan se zadržala na pijaci…
Dan poslije nije popeglala košulje.
Zatim je razlog postao nebitan, a ona predmet.
Vreća za boks u živom obliku.
Mislio je da će tako vratiti davno izgubljenu muškost. Neznalica.
