Odrastati u malom mjestu je teško iz milion razloga. Zanemariću sada razloge koji se tiču zdravstvenog stanja u kojem se nalazim i komplikacija svaki put kada bih tu, u nekoj šumi usred ničega, zatrebao liječničku pomoć. A često sam je trebao. No, ovoga puta želim da govorim o drugim poteškoćama i problemima koje izaziva mala, seoska sredina u glavi jednog djeteta koje tek treba da uči i upoznaje svijet – ona kulturološka, životna, pa u neku ruku i pedagoška.
Kao dijete sa sela, bio sam okružen ljudima koji nisu imali pretjerano mnogo razumijevanja, blago rečeno, za onog drugog i drugačijeg. Na svojoj koži sam to osjetio već na samom početku života, zbog nešto drugačije fizionomije od one na koju su navikli, ali ova druga, opasnija, preuzimala me a da to nisam ni shvatao – homofobija.
Imao sam sedam godina kada se u našem mjestu počelo pričati o, kako su to tada govorili svi oko mene, „onim drugima“. „Oni drugi“, načuo bih u školi ili kod kuće, za vrijeme nekog od druženja mojih roditelja i komšija uz kafu, su oni koji vole isti spol. To, naravno, ne dolazi u obzir i to je protiv prirodnog stanja stvari i Božje volje, pričali su. Oni su pričali, a ja, mala spužvica od sedam godina, upijao svaku riječ i, kao i svako dijete, odlučio bez pogovora i sumnje da vjerujem svojim roditeljima. Rastao sam, sazrijevao, a sa mnom je i taj stav postajao čvršći, radikalniji, opasniji.
Podržavao sam, često i javno, zabrane povorke ponosa, izopćavanje gej populacije i ograničavanje njihovih sloboda. Želio sam njihovu potpunu marginalizaciju ne shvatajući da tako činim zlo i samom sebi, kao drugom i drugačijem. Pišem ovo, prisjećam se sebe iz tog vremena i osjećam veliki stid, ali takav je bio moj proces sazrijevanja.
Dolazak u veći grad
S takvim stavovima i mindsetom pravog predstavnika jednog malog sela, sa 15 godina dolazim u Sarajevo, gdje počinjem četverogodišnje školovanje u gimnaziji. Tu će se, a da toga nisam ni svjestan, moj život početi mijenjati iz korijena. U nekim aspektima jako naglo, a u nekim drugim, uključujući i ovaj o kojem pišem, dosta neprimjetno i polako. Kada dođete u sredinu koja je mnogo veća od one iz koje ste potekli, kada shvatite da postoji još mnogo različitih karaktera, da postoji druga i drugačija muzika, filmovi i da je moralna ljestvica malo drugačije postavljena od one na koju su te navikli prethodnih godina, moguće su dvije reakcije. Jedna je strah, a druga želja za učenjem i prilagođavanjem.
Kroz četiri godine srednje škole postao sam nešto drugačiji. Ponovo, rastao sam ja, a sa mnom i sve ono što znam, volim i u što vjerujem. Nekada radikalni i isključivi stavovi o LGBTI zajednici i njihovim pravima, sada su ipak postali nešto blaži, mada i dalje nisam shvatao čemu protestne šetnje, niti sam bio spreman da shvatim da mogu i trebaju uživati jednak život kao i svi ostali i imati slobodnu volju koju svi ostali imaju. I dalje sam smatrao da nisu kao mi i da je posrijedi nekakav poremećaj, hir, bolest.
Tebi mogu reći, vjerujem ti
Po završetku srednje škole i nakon odustajanja od fakulteta, desio se konačni obrat za mene po tom pitanju. Putem društvenih mreža (jako slabo sam izlazio iz kuće i to je postao jedini način komunikacije) upoznajem čovjeka s kojim vrlo brzo pronalazim zajednički jezik i bezbroj tema za razgovor. Nekoliko mjeseci nakon uspostavljanja kontakta, kada smo već bili skoro pa najbolji prijatelji, na red je sasvim slučajno došla i tema vezana za LGBTI populaciju.
Povod je bila nadolazeća Povorka ponosa u Sarajevu. Kako smo do tada uglavnom imali iste ili slične stavove o svemu, bez zadrške sam mu iznio svoje, još uvijek ne baš ispravne, stavove o svemu tome, nakon čega se on, umjesto saglasnosti koju sam očekivao, samo povukao. Nekoliko dana sam pokušavao doći do njega, ali ni pozivi, ni poruke na različitim društvenim mrežama nisu pomagale.
Skoro mjesec dana kasnije se javio i na moje pitanje za razlog takvog ponašanja napisao je samo: „Tebi mogu reći, vjerujem ti. Ja sam gej. I ako se pitaš zašto to krijem, razlog su upravo takvi ljudi kao ti i njihova netrpeljivost.“
Razgovor od četiri sata
Nisam znao kako da se osjećam, ali osjećao sam krivicu pa sam tražio, krajnje ljubazno, sada već nižeg garda, da mi objasni sve te stvari koje godinama nisam želio ni čuti ni shvatiti. Razgovarali smo skoro četiri sata, pobio je sve slabašne argumente koji su mi tada ostali, a jedno pitanje koje mi je postavio još uvijek u meni izaziva sram. „Imaš stav da nismo normalni, da smo bolesni na neki način. Reci mi, je li ti odgovaralo moje društvo?“ „Da“, odgovorio sam. Nastavio je: „Da ti nisam rekao ovo o sebi, da li bi ikad sam posumnjao i shvatio? Da li bi ikad primijetio znakove neke bolesti kod mene?“
Bio sam posramljen. Šokiran. Snimci i primjeri nasilja nad našim sugrađanima, prijateljima, komšijama, samo zato što vole i osjećaju nešto drugačije, potpuno su me porazili. Nisam htio biti takav čovjek, nisam htio niti jednog trenutka više držati stranu nasilnicima zatvorenog uma. Osjećao sam sram, ali i veliku slobodu.
Mržnja u srcu i predrasude u glavi
S tim čovjekom sam prijatelj i danas, možda više nego ikada. Njegova seksualna orijentacija nikada nam nije stala na put jer mi je pomogao da shvatim da takvo nešto uopšte nije važno u izgradnji prijateljstva i sada već bratstva. Toga dana sam obećao sebi da ću svaki dan, koliko god mi to moje tijelo i um dozvole, braniti prava drugačijih, u bilo kojem smislu, jer tako branim i svoja vlastita prava kao osobe s invaliditetom, koje također doživljavaju jednaku nepravdu.
Obećao sam sebi da neću dopustiti da tamo negdje postoji novi ja koji će živjeti i umrijeti s mržnjom u srcu i predrasudama u glavi. I na tom obećanju radim još uvijek. Jer, ljudi moraju znati.
*Fotografije – unsplash.com
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine ‘Karike’ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“
