Alija Ljevo, Autor na Kar!ke

Pas nije samo životinja, nego prijatelj i porodica

„Zašto se brineš, to je ionako samo pas?!“ To je rečenica kojom me je, valjda, pokušao utješiti jedan prijatelj, nakon što sam mu, sav utučen i na ivici suza, rekao da je moj pas uginuo, nakon srčanog udara. Ispunjen bijesom zbog tih riječi i još uvijek shrvan tugom zbog gubitka, želio sam mu mnogo toga reći.

Ne karikiramo

Budi muško, stisni zube – mentalno zdravlje muškaraca

Kada spomenete mentalno zdravlje, većina našeg društva će, ma kako to rogobatno i čudno zvučalo, pomisliti na žene i njihovu borbu s užasnim problemima koji im od života prave pakao. Bez želje da na bilo koji način upadnem u istu zamku i braneći jedno podcijenim drugo, nego upravo da bih istakao potrebu za jednakošću u svim pravima, obavezama i potrebama, mislim da to nije u redu i da je riječ, iako ponekad posve nenamjerno, o sistemskoj diskriminaciji muškaraca koji se bore s mentalnim poremećajima i duševnim oboljenjima. Depresija, anksioznost, veliki spektar fobija i ostalih mentalnih poremećaja nemaju rod. Oni su, kako bi se to reklo u nekim drugim sferama života, unisex. Vrijede za sve, muče nas sve i ne biraju rasu, rod, religiju ili seksualnost. Tim pijavicama koje sisaju život iz svakog od onih koji se nose s njima, potpuno je svejedno kako se zovete, odakle dolazite i kojem rodu pripadate. A to se, u 21. vijeku, prečesto zaboravlja.

Sve ovo ja

Razdor jedne porodice i njeno veliko pomirenje u 210. minuti fudbala

Imao sam nekih četiri-pet kada sam shvatio da sa svojim ocem, ma koliko ga volio, kako to samo dijete zna, nemam mnogo zajedničkih osobina. Osim lika, za koji su ljudi uvijek govorili da ga dijelimo, ni moja rana interesovanja i hobiji, a kasnije ni razmišljanja i svjetonazori se nisu poklapali s onima koje je on imao. Ipak, iako sam to jako rano naučio i naizgled prihvatio, svaki put sam iznova upadao u istu zamku – pokušavao sam mu približiti svoje stavove i omekšati njegove rigidne poglede na neke osnovne stvari, oko kojih, mislio sam, svi moramo biti složni. Sva moja nastojanja da to učinim završavala su uvijek na potpuno isti način. Nerazumijevanjem, koje bi dovelo do povišenih tonova i koje bi ubrzo preraslo u pravu svađu i salve uvreda prema meni. Nakon toga, obećao bih sebi da više neću pokušavati i da ću svoja uvjerenja, želje i strasti držati samo za sebe. Ali, svaki put bih se iznova prevario, zaboravio i proces se ponavljao. Sedmicama, mjesecima, godinama. A, za to vrijeme, razlike među nama su samo postajale veće, a nas dvojica sve udaljeniji, iako zbog agresivnosti moje bolesti fizički nikad bliži, jer sam postao poluovisan o njemu. Valjda je to bilo i posve očekivano, kao i u bilo kojem odnosu u kojem se problemi ne iskomuniciraju na vrijeme, nego, umjesto toga, nemilosrdno guraju pod tepih.

Ima veze...

Od homofoba do branitelja LGBTI prava: Moja priča

Odrastati u malom mjestu je teško iz milion razloga. Zanemariću sada razloge koji se tiču zdravstvenog stanja u kojem se nalazim i komplikacija svaki put kada bih tu, u nekoj šumi usred ničega, zatrebao liječničku pomoć. A često sam je trebao. No, ovoga puta želim da govorim o drugim poteškoćama i problemima koje izaziva mala, seoska sredina u glavi jednog djeteta koje tek treba da uči i upoznaje svijet – ona kulturološka, životna, pa u neku ruku i pedagoška. Kao dijete sa sela, bio sam okružen ljudima koji nisu imali pretjerano mnogo razumijevanja, blago rečeno, za onog drugog i drugačijeg. Na svojoj koži sam to osjetio već na samom početku života, zbog nešto drugačije fizionomije od one na koju su navikli, ali ova druga, opasnija, preuzimala me a da to nisam ni shvatao – homofobija.

Sve ovo ja

Smanjena (ili nikakva) očekivanja kao najveći kamen spoticanja za osobe s invaliditetom

Ako tipična mlada osoba ne „obavi“ do određene životne dobi ono što društvo sebi daje pravo od njih očekivati, toj osobi će to biti uzeto za zlo i biće predmet svih kafanskih tračeva. Međutim, ukoliko osoba s invaliditetom „zaostane“ u tim istim ciljevima, niko se neće obazirati, jer „on ima probleme, od njega se očekuje samo da diše i živi“. Okrutno zvučim i izvinjavam se, ali svi znate da je to tačno.

Ne karikiramo Sve ovo ja

Od rođenja osuđen da pamtim sitnice

Kao osoba s invaliditetom, vrlo rano osjetite da ste drugačiji, da u pristupu drugih prema vama postoji neka „kočnica“ i da mnogi oko vas jednostavno izbjegavaju da se ponašaju prema vama potpuno prirodno, onako kako bi se ponašali da niste drugačiji. Nešto slično se dešavalo i meni.