Profesor: Kolegice, možete li nam reći nešto o Ničeovom natčovjeku?
Studentica: Profesore, mislite li na nekog konkretnog čovjeka?!
I tako počinje moje promišljanje najprije o tome, kakvo je to pitanje i kakav konkretni čovjek, pobogu!
U nastavku predavanja profesor hladnog, pomalo zabačenog pogleda u stranu, sa nevidljivim oblačićem iznad glave prepunim interpukcijskih znakova, priča : “Da krenem ispočetka! Po nekoj najosnovnijoj definiciji, ovako bi išlo… Narod (stado) teži samo golom održavanju, a to je već propadanje. Moral jakih se razlikuje od morala slabih i zato sve vrijednosti treba preispitivati. Iz ovakvih stavova Niče postavlja ideal novog čovjeka, tj. natčovjeka.”
Naime, to bi značilo da je njegov čovjek budućnost, onaj koji ima snažno izraženu volju za moć. Razlikuje se od običnih ljudi jer ima hrabrost, odgovornost i ne boji se opasnosti. Ukratko, natčovjek bi bio smisao Zemlje. Niče je smatrao da evolucija čovjeka nije završena i da je sljedeća faza natčovjek. NE jedan narod, NITI nacija, NEGO čovječanstvo!
Niče se svojim natčovjekom želi suprotstaviti nihilizmu, odnosno pogledu na svijet koji je ništavan svakog smisla i istine. Nihilizam je uslijedio nakon sloma hrišćanstva, ali i nauke. Natčovjek po Ničeu treba biti zdrav pojedinac, koji se “ogolio” od narodnog stada.
“Stoga kolegice”, reče profesor, „Ničeov natčovjek je budućnost, evolucija jedne civilizacije.”
Nakon što je kolegica dobila podroban odgovor na svoje pitanje, uslijedio je nastavak predavanja o uopštenoj Ničeovoj filozofiji koja je odraz antičke grčke kulture, tj. kulturni uspon važio je do pojave Sokrata, nakon toga, riječ dekadencija nikome nije strana. Zatim na pozornicu stiže Ničeov “moral stada”, moral slabih ljudi koji se odriču života i nadaju se nekom boljem i ljepšem sutra.
“U volji sluge našao sam volju da budem gospodar”
Čovjek je biće zemlje, njen vjerni podanik. Pored nezakonja koje vlada zemljom, njegovo učenje se temelji i na borbi za život. Osnova svega bi bila volja za moći, za njenim viškom moći, te njenom potrebom da se bude velik. Nadalje, umjetnost je polje koje najbolje rješava smisao života, pa i mogućnost da čovjek bude bolji, pristupačniji i “veći”. Prema Ničeu, samo zahvaljujući umjetnosti možemo podnijeti egzisteniciju.
Pitate li se zašto?
Umjetnost je najviši oblik postojanja smisla. Onda kada drugi ne vide ono što vi vidite, znači da svatko od nas posjeduje određeni stav prema životu. Umjetnost nam daje mogućnost prebiranja po stvarnosti svih stvari i njenom oblikovanju. Ona nam takođe pomaže da od forme stvorimo sadržaj vrijedan promišljanja.
Da li je zbog toga teško biti umjetnik, ili je teško misliti kao umjetnik?
Ne znam, Niče nije bio praktično umjetnik, ali je težio njenoj ljepoti. Nije bio standardan i školski mislilac. Bježao je od težine promišljanja. Jednostavnost je egzistencija.
Profesor: Kolegice, da li je šta jasnije? Hoćemo imati tu sreću pa družiti se sa Ničeovim natčovjekom?
Kolegica: Profesore, ja i dalje ne kontam tog natčovjeka!
Pogledi su se rastali, profesor pozdravlja u nadi da će bolji dani doći. Pauza je uslijedila, a potom i naša studentska rasprava o dojmovima, ako ih je uopšte bilo!
U nastavku je uslijedilo pitanje…
Kako shvatiti natčovjeka, ako nam je čovjek stranac, ovo svakako vrijedi i za našu kolegicu, čiji sam identitet sakrila radi sveobuhvatne sigurnosti.
Niče čovjeka poima kao jedno dinamično i plastično biće. Nisam sigurna, ali moguće da je mislio na našeg, savremenog čovjeka. Takvog čovjeka se može naučiti šta god želiš. Baš kao stado koje izvedeš na ispašu, samo što je čovjeka dovoljno napojiti novim trendovima, naoružati wi-fijem, i osvojit će svaki viralni svijet. Kao takav, čovjek nije nikakva suma stabilnih trajnih osobina i koji nije dostigao savršenu formu, te zbog toga se ne može mijenjati i preobražavati. Najveće preobrazbe vidjet ćete poslije buđenja sa hash tagom “samo prirodno“ , ili nakon večernjih izlazaka, gdje ulicama teku svakojaki želučani sokovi.
Njegov čovjek nije uman i duhovan, a bogami nije ni naš. O dosadašnjem i savremenom čovjeku on piše: “Čovjek je mala, bizarna životinjska vrsta koja na sreću, živi samo određeno vrijeme, život na zemlji je uopšte trenutak, slučajni događaj, izuzetak bez posljedica, nešto što ostaje bez ikakve važnosti po opštu prirodu Zemlje. Zemlja je, kao svaka zvijezda, zijev između dva nebića, događaj bez plana, bez razuma, volje, ili samosvijesti – najgora vrsta nužnosti, glupa nužnost.” (F. Niče, Volja za moć)
Međutim, prepun takvih osobina, čovjek ne propada. Kao takav, on ima nagone za življenjem, jačanjem svojih unutrašnjih dejstava. Zbog toga je njegova uloga u ovom životu posebna i presudna.
Usput, nisam sigurna pjeva li Dodik ove godine na Kočićevom zboru na Manjači, ili je pak zadužen da nahrani svjetinu? Jedno znam, on svakako nije izuzetak bez posljedica, ali je važan onoliko koliko mu akordi dozvoljavaju dok pjeva ne može nam niko ništa! U svakom slučaju on nije naš natčovjek, na sreću, sve dok imamo crveni tepih kojim hoda nereciklirana plastika (moram napomenuti), zbog koje se u Zemlji svakodnevno stvaraju crne rupe, nažalost. Eto odakle globalna zatopljenja, klimatske promjene i slične nevolje. Ali da se vratim ipak Ničeu i njegovoj ljudini.
Svako promišljanje ima svoje zašto, odakle i kome. Nekada je ono proizvod nas samih, a ponekad misli nadolaze kroz događaje, različite ljude i vrijeme u kojem živimo. Pa tako imamo one kojima smeta natpis Trg maršala Tita, ili pak riječi jednog gospodina političara, i mladi su krivi što odlaze iz RS-a, kritikuju, a ne nude rješenja. Koga mi to pitamo za rješenja, bilo kakva, kad smo sluđeni sami svojim izborima, koje smo opet sami nametnuli. Možda gospodin, gore već pomenut, ima pravo. Dok očekujemo čuda, k’o Međugorje Mariju Djevicu, nagledat ćemo se Sodome i Gomore u nadi da će s neba sići taj Ničeo natčovjek. Ne treba da ga tražimo, imenujemo, nego mijenjamo već postojeće. Mislim da je Ničeova ljudina samo metafora za nedostatak postojećih vrlina, a koje su potrebne kako bi od običnog čovjeka postao natčovjek.
Niče je “dugometražni“ mislilac, pisao je o vremenu koje će nas sustići, o ljudima koji će vladati. Nije bio nimalo naivan. Knjige koje je pisao, našle su svoj put od 19. vijeka ka ovamo.
“Hoćemo li ih čitati i tumačiti?”, pitala sam kolegicu.
“Mene ne zanima to filozofiranje”, rekla je.
“U redu! Samo znaj jedno, filozofija nije filozofiranje. Ona nas uči da čitamo različita mišljenja, ali ipak da gradimo svoje. Stil je ipak onakav kakav je čovjek”, dodala sam.
Okrenula se i otišla. Iza nje je ostao smijeh, ali i onaj “konkretni” čovjek kojeg smo pristojno otpratili i zatvorili vrata. “Čovjek je uže pričvršćeno između životinje i natčovjeka – uže iznad bezdana.” (F. Niče, Tako je govorio Zaratustra).
