SFF izbliza ft Lero!: Rođendanski espresso, cjelodnevne sesije i “Dobar provod”?

Dan 2 (13.8)

Koliko ljudi može da kaže da je 24. rođendan proslavilo na Coffe with sesiji sa Robert De Nirom. Ili za 25. rođendan da su imali priliku slušati Ron Haviva, Josha Oppenheimera i Oliver Stone-a, te pogledati najnoviji rad Michael Hanekea? Ali, da ipak počnemo dan ispočetka.

Lero: Dobro, bolan, Armane, ne moraš se odmah hvaliti. Poslije tvog predavanja, trostruki Oskarovac Stone i ja smo otišli na malu sa mlijekom. Malo o geopoliticu, stanju u Siriji i Putinu, o filmskoj industriji u BIH. Znaš već, lagane teme uz kafu.

“Critics Square”, naziv je koji smo u zezanciji dali ekipi koja je napustila “Act of Killing” kako bi gledala “The Square”. Tako da Critics Square ekipa počela je dan brzinskim doručkom a zatim odlaskom na jutarnju/rođendansku kafu u Espresso Lab. Za mali kafić u centru grada veoma se brzo pročulo među Talents ekipom, a i šire (između ostalog vidjeli  smo Fatmu al Ramahi veliku facu Doha Film Instituta ovdje), pa je ovo mjesto postalo nezvanično SFF okupljalište (ako netko od ljudi koji rade na SFF čita ovo, učinite ovaj kafić zvaničnom festivalskom lokacijom, gosti ga užasno vole).

Dakle, jutarnja kafa, Talentsi se već lagano upoznaju i druže, Tahmina Jabr i  Csémy Balázs su dvoje sjajnih glumaca koje već postaju draga lica s kojima imam šta razgovarati uz jutarnje kafe. Razmjena profesionalnih iskustava, priče o studiranju, priče o filmovima koje volimo i komentari na filmove koje smo gledali prethodni dan. Naravno centralno mjesto diskusije zauzima film “The Grain”. “Critics Square” kao i kolege glumci smatraju da je film užasan, da nije vrijedan pisanja, ali ja pokušavam da nađem svijetlu tačku u filmu, možda smo mi ti koji ga ne kontaju… Ima nešto u tom svemu, samo nemam ja još uvijek pojma šta je to.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

A nemam ni posebno vremena da razmišljam jer je koordinator Jakub već tu i vrijeme je da se ide na jutarnju sesiju sa Ron Havivom koju opet samo usputno spominjem a neću analizirati, nek ostane na tom da Ron priprema sjajan projekt o kojem ćemo svi vidjeti i čuti mnogo više u naredne dvije godine. Skok od sat vremena i nalazim se u Networksu (jao, kako je cool mjesto) na prvoj sesiji sa Dimom i Yoanom.

 I tu stvari postaju zanimljive. Imati priliku upoznati ljude koji su godinama u filmskoj kritici, koji razumiju kako stvari funkcioniraju, kako se film i kritika razvijaju godinama, velika je stvar. Nakon inspirativnih dva sata upoznavanja sa mentorima samo sam još više utvrdio da je ovo posao kojim se želim baviti. Doduše postao sam i svjestan da me zato čeka mnogo truda i rada, prelazak sa lokalnog na engleski jezik, aktivno sudjelovanje u festivalima, odvajanje od postojećih platformi koje ograničavaju rad i orjentiranje ili kreiranje platforme koja bi meni odgovarala.

 Vjerojatno u neko skorije vrijeme pokrenem blog koji bi vremenom izrastao u website koji bi se upravo fokusirao na to, pružanje prilike lokalnim kritičarima da pišu na engleskom jeziku, pisati o lokalnom filmu na engleskom jeziku bio bi jedinstveni centar bloga koji bi pokušao da izgradi balans između ozbiljnih recenzija o filmu kao umjetnosti te bljuvotina o filmskoj zabavi. Dakle ako pokrenem website to će biti regionalni cirkus umjetnosti žednih tekstopisaca.

Lero: Zaboravio si ko je co-founder i PR budućeg bloga – Ja! Ccc, šta ti je Bosanac i Sarajlija. Džaba dogovor, džaba potpis. Fino sklopiš posao, ne prođe ni par dana a on te za…be. Miriše mi na jedan sporazum potpisan prije 22 godine. Kako dijelimo blog, je li 51-49%, he-he?

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Jedna sesija s ovim ljudima dovela me do zaključka da već predugo pišem na određenim portalima, za premalo novca. Stoga u narednim mjesecima očekujte da Arman piše na skroz drugim portalima (ili na svom blogu, vidjeti ćemo još).

 Nakon inspirativne sesije uslijedio je ručak. Odnosno trebao je da uslijedi. Ispostavilo se da kolegica kritičarka Asli je zaboravila ulaznicu za ručak pa sam se ja solidarisao sa njom te jeo na Eating Pointu. Na kraju izgleda da smo bolje prošli od ekipe u domu Armije. Ostatak dana uslijedili su Haneke koji je bio osrednji, Oppenheimer koji očito jako voli svoj posao, toliko da smo morali prvu radio sesiju otkazati kako bi ga slušali. Za kraj dana zaputili smo se na Metalac gledati “Good Time”, o kojem više možete pročitati u tekstu prijateljice Dunje. Mada je meni film bio jedan od onih osrednjih uz koje se može uživati samo uz galon kole i šleper kokica, ipak izlazak Olivera Stonea da preuzme “Srce Sarajeva” je bilo sjajno. Sve u svemu nije bio loš ovaj dvadeset i peti rođendan.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Comments are closed here.