Nezaposlenost mladih: Da li je nada sve što nam je ostalo?

Ovu priču želim započeti s vlastitim iskustvom i sopstvenom pričom. Po struci sam magistrica Međunarodnih odnosa i diplomatije. Imam 25 godina, zaposlena jesam, ali svjetlosnim godinama daleko od onoga što me zanima i za što sam se školovala.

Pogađajte! Ne radim, naravno u struci. Zašto?

Nisam politički aktivna, nisam stranački obojena i ne znam držati jezik za zubima. A možda zato jer u našoj državi i nema diplomatije. To je samo slovo na papiru.

Prije par godina, bila sam veliki idealista, misleći da me nakon završenog fakulteta čeka posao. Ne osuđujte me, bila sam naivna, misleći da se gleda koliko znaš, a ne čiji si. Ko je babo, amidža, je l’ si desnica ili ljevica. Mada kod nas ova druga nikad nije ni postojala.  „Svi smo babini, dok je babo živ i dok daje pare…“ To je politika mladih koji uđu u stranke, jer znaju da će dobiti državno uhljebljenje ukoliko budu govorili ono što im drugi serviraju.

Radila sam i u Njemačkoj preko ljeta dvije godine, te sam otišla prošle godine da probam da započnem nešto novo… Bila sam osam dana i vratila se, jer nisam željela da mi jedan Indijac objašnjava šta je mašina za suđe, niti da je DM – drogerija. Mada sam uvijek govorila, kako treba ići odavde, sada sam negdje možda i drugačijeg razmišljanja. Mislim da trebamo ostati i boriti se protiv sistema. A to možemo jedino znanjem.

Na koja vrata pokucati nakon završenog fakulteta?

Na to pitanje Vam nemam odgovora. Iz razloga, jer od decembra 2015. , kako sam završila magisterij, kucam i nikako da pokucam, a da se vrata otvore. Pretežno niko ne otvara, a i kad otvori, to je napola. Ništa pretjerano, valjda se boji da možda nečije znanje ne uđe. Dobiti pripravnički u struci je nemoguća misija. Probala sam aplicirati na jedan prošle godine, ali taj je već bio obezbijeđen za nekog babinog. Ne pitajte me kako znam, jer bi trebala da pišem četiri stranice samo za to iskustvo. Kada čovjek želi da radi, onda ne bira ni posao, ni vrijeme. Nego proba ponovo sve od nule… Zanemari da se obrazovao radi sebe, pa tek onda radi posla. Zaboravi da je uvijek imao kriterije pri odabiru posla, nego traga, aplicira i bori se za bilo čime. Možda i ne radi finansija, koliko zbog osjećaja manje vrijednosti i beskorisnosti.

E tako je bilo i sa mnom. Onda počnete da tražite sebe kroz bilo koji posao, ne držite više kriterije, nego daj šta daš, a znanje će ostati, nekad u budućnosti kada se bude sjedilo na kafi, da se može ako ništa šupljirati što se kod nas u Bosni kaže. Uglavnom, još uvijek nemam obavljenog pripravničkog staža, niti radnog iskustva u struci… Ne želim se pomiriti da će uvijek biti preko rodbinskih veza, nego se nadam da će se nekada i to iskristalisati i da će se u našoj državi cijeniti znanje i sposobnosti. Ciljam da će naši ljudi postati svjesni da prijava radnika od strane poslodavca nije bonus, nego da je obaveza. Vrijeme je da prestanemo šutjeti i napokon počnemo govoriti.

Foto: Rijad Merdžanić

Rijad Merdžanić je 25-godišnjak, koji je završio Medicinski fakultet Univerziteta u Sarajevu.  On za razliku od mene ima obavljen pripravnički, ali u inostranstvu. Ovdje ne želi ništa pokušavati, kako navodi za Karike, budući da je iskusio koliko je kao akademski građanin cijenjen u inostranstvu, a koliko u svojoj državi. Na pitanje, na koliko je oglasa aplicirao, odgovara: „U inostranstvu na više njih, za jedan sam trenutno dobio odgovor da ne odgovaram poziciji zbog neiskustva u laboratorijskom radu.“ Rijad je obavio pripravnički staž u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji i to mu je jedino radno iskustvo. O budućnosti u Bosni i Hercegovini, nema neki pozitivan stav. „Za izgradnju neke budućnosti ima perspektive, vrlo oskudne budućnosti za minimum ljudskog dostojanstva i egzistencije“, utvrdio je Rijad.

O odlasku iz BiH…

Na pitanje šta može poručiti mladima u BiH, Rijad je odgovorio:

„Da se ne nadaju kao ja, da će naša država da se izgradi, da se podigne iz poslijeratnog pepela, da se pobrine za svoje stanovnike, nego da se uhvate učenja jezika. Europske zemlje će jedva dočekati kadar koji je odškolovan bez troška, dok naša zemlja tu ima čisti gubitak…“

Ovaj mladi momak je mišljenja što se tiče odlaska iz BiH da „svako normalan teži ka boljoj budućnosti i migracija stanovnika je sasvim nešto normalno, kroz historiju mnoštvo je dokaza od gubitka prirodnih resursa, ratova i raznih nepogoda do evo danas negostoljubivih ekonomskih i političkih razloga. Nažalost, medicinska struka nema svijetlu budućnost i primorana je posao potražiti izvan granica BiH i kao pripadnik te struke uveliko radim na traganju budućnosti u EU“, zaključuje Rijad za omladinski magazin Karike.

Još jedan od mladih, školovanih i nezaposlenih ljudi je i Nedim Panjeta, 27-godišnjak koji je završio Ekonomski fakultet u Sarajevu i Griffith College u Dablinu. Trenutno je na drugoj godini magistarskog studija na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Nije nikada aplicirao na državni konkurs, jer kako navodi „iz iskustva svojih kolega znam da je većina tih konkursa raspisana pro forme radi i da su ta radna mjesta unaprijed popunjena.“

Foto: Nedim Panjeta

Ono što je tragikomično u ovoj priči, jeste da je Nedim aplicirao na više od stotinu oglasa u raznim firmama, na različite oglase i samo je jedan bio uspješan. U knjižici ima upisana 4 mjeseca radnog iskustva. Pored toga ima još godinu i po dana volonterskog iskustva u dvije kompanije. Što se tiče perspektive u BiH, ovaj mladi ekonomista ističe:

„U Bosni i Hercegovini ima perspektive za posao ukoliko mladi ljudi imaju novčanih sredstava da pokrenu neki start-up biznis. Po meni je svaka druga opcija gubljenje vremena mladih i uzaludno nadanje da će biti bolje u budućnosti. Obrazujte se u Bosni i Hercegovini, pokušajte sami sebi napraviti posao ukoliko ste u stanju to učiniti. Ukoliko vidite da ovdje nema budućnosti, ne ustručavajte se da odete negdje drugo…“

Spread the love
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
merima.zavitan

merima.zavitan