Zašto Tuzlaci sade drveće za pokojne prijatelje, FOTO PRIČA

U petak, 19. aprila, za katolike je bio najtužniji dan u godini – Veliki petak. Na Veliki petak Katolička crkva se sjeća raspeća Isusa Krista. Ne zvone crkvena zvona, nema misnog slavlja, post je. Veliki petak dan je tuge u ovoj religiji. Za većinu drugih ljudi koji nisu katolici petak je bio sasvim običan dan.

Ipak, bili ili ne bili vjernici, svi smo ipak samo ljudi i imamo dane u godini kada se s tugom sjećamo pokojnih.  Malo je ljudi koji kroz život nisu ostali bez dragih osoba iza kojih ostaje praznina. Neke ljude praznina proguta i ne trgnu se nikada. Neki opet tu prazninu ispune novim uspomenama, novim ljudima, novim mislima. Ali i jedni i drugi se sjete dragih osoba.  Teško je odgovoriti na pitanje kako se sjećati dragih osoba. Možda je to ipak i previše osobno pitanje, stvar svakog pojedinca. Posebno je teško podnijeti gubitak drage osobe kada umre mlada. Još je teže, možda i najteže, kada roditelji ukopaju djecu.

Sa smrću mlade osobe suočio se i kolektiv Fondacije tuzlanske zajednice, nevladine organizacije iz Tuzle. Prije četiri godine, 8. aprila 2015., umrla je Angelina Hodžić, zaposlenica Fondacije, u 39. godini. Angelina je bila veliki humanitarac i aktivista. Radila je sa zajednicom, čineći je boljom.

Često se desi da je se volonteri prisjete kao nekoga tko im je pomogao da počnu s volontiranjem za zajednicu.

 Nedavno je stariji gospodin iz tuzlanskog naselja Slatina pripovijedao kako su uz Angelininu pomoć osnovali šahovski klub. Gospođa Maida Mehmedović, volonterka iz Gornje Tuzle, Angeline se prisjetila: „Jedna je Angelina, neponovljiva, uvijek ću je pamtiti. Bila je moja prva i prava podrška u sticanju novih znanja, ali i prijateljica koja je imala dušu. “Razmišljajući kako se najbolje sjećati pokojne kolegice, u Fondaciji su odlučili pokrenuti jedinstvenu akciju. Kao znak sjećanja na Angelinu, posadit će drvo. Nastala je akcija „Drvo za Angelinu“. Jaka simbolika.

Drvo je na neki način simbol života. Rađa se iz sjemenke, raste, pokušava dokučiti nebo, traje usprkos vremenu i svim godišnjim dobima. Za lokaciju sadnje izabran je „Park na Bulevaru“, preko puta glavne pošte.

Kupljena je sadnica, posađeno je prvo „Drvo za Angelinu“, uređene su klupice, postavljene kante za smeće.

Cijeli jedan mali svijet postavljen je kao sjećanje na pokojnu kolegicu. Na klupicama su upisani citati o ljubavi, životu i prijateljstvu. Kao sjećanje na smrt, posađen je život. Jer drvo nije samo simbol života.Često nismo ni svjesni koliko je drvo važno, pogotovo u gradovima. Ne radi se samo o simbolu života. Drveće nam direktno pruža život. Kisik koji dišemo proizvod je drveća. Ali jedno drvo je puno više od toga – gradsko drveće pruža hlad, pročišćava zrak, sprječava poplave itd. Za gradske ptice svako drvo je dom. Na gradskom drveću živi cijeli jedan mali svijet vrabaca, golubova, sova, crvenrepki i raznih drugih ptica. Uz ptice, tu su i kukci, vjeverice, po drveću sigurnost traže mačke, pod drvećem se odmaraju psi…Sadnja „Drvo za Angelinu“ jedna je od najljepših i najhumanijih akcija u Tuzli. Simbolom života pružen je odgovor na smrt. Drvo traje duže od nas. Raste baš kao i prijateljstvo. S drvetom će i sjećanje biti vječno.

Nije trebalo proći dugo da građani Tuzle prepoznaju „Drvo za Angelinu“. Ubrzo je počelo sađenje drveća i za druge preminule prijatelje, članove porodice, drage ljude i najmilije. Na proljeće bi se u organizaciji Fondacije tuzlanske zajednice okupljali mladi i stari, prijatelji i porodice preminulih.

Kao sjećanje na svoje najmilije posadili bi drvo.

Do 2019. godine „Park na Bulevaru“ postao je tijesan, a „Drvo za Angelinu“ postalo je „Drvo za prijatelja“. Sadnja 19. aprila 2019. godine po mnogo čemu je posebna. Dobri i humani ljudi donirali su novac za više od 100 sadnica javora, breze, japanske trešnje i drugog drveća. Svjesni koliko je drvo važno, u Fondaciji su odlučili posaditi daleko veći broj stabala. Osim memorijalnih sadnica posvećenih preminulim prijateljima, sađene su i „obične“ sadnice drveća. Sadnice će u narednim danima biti posađene u mnogim zajednicama širom Tuzlanskog kantona. Kako je „Park na Bulevaru“ bio je premali za sve sadnice, sadnja je produžena i na Dječje igralište Sjenjak. Teško je riječima opisati koliko je sama sadnja bila emotivna i puna različitih osjećaja. Osim porodica preminulih, njihovih prijatelja, zaposlenika Fondacije i građana Tuzle svih generacija, sadnji su se pridružili i mladi volonteri iz osnovnih i srednjih škola.

Naravno, za mlade volontere iz Let’s do it Tuzla, osnovnoškolce iz osnovnih škola „Jala“ i „Sjenjak“, srednjoškolce iz Gimnazije Ismet Mujezinović i Medicinske škole, sadnja je prilika za zabavu, smijeh i zezanje. Opet, sadnja drveta za pokojne najmilije porodicama i prijateljima tužan je i težak trenutak.

Na neki način ova dva svijeta nisu u sukobu. Oko jedne memorijalne sadnice vladala je dostojanstvena tišina, oko druge smijeh i žamor života.

Sadnja je bila kao i sam život. U istom trenutku milijarde ljudi se nasmiju, a milijarde rastuže.

Posebno je bilo teško roditeljima koji su posadili sadnice za umrlu djecu. Baš za Veliki petak jedna od vjerskih pjesama ima stih: „Moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale, da te samo dotakne.“ Teško bi druge riječi bolje opisale današnje emocije tokom sadnje. Gospođa Irena Savić tokom sadnje prisjetila se stihova iz posljednje pjesme njene pokojne kćerke: „Bila sam drvo. U šumi sam kao u živom biću.“Danas su roditelji milovali sadnice kao da su njihova djeca. Ništa jače nije povezalo porodicu i prijatelje s pokojnima kao drvo, taj dostojanstveni i nijemi simbol života, okupan suncem. Svako oštećenje na sadnici pogodilo je one koji su sadnicu posvetili. 

Jedna od majki s bolom u glasu je primijetila: „Neko je zasjekao drvo. Posađeno je prošle godine za mog sina.“

Gospođa Irena Savić tokom sadnje prisjetila se stihova iz posljednje pjesme njene pokojne kćerke: „Bila sam drvo. U šumi sam kao u živom biću.“

Upravo zato su iz Fondacije pozvali građane da čuvaju sadnice kao što čuvaju sjećanje na najmilije. Sadnja danas postala je više od sadnje, a uspomena više od uspomene. Drvo je postalo živa uspomena. Mladi su naučili kako se sadi drveće, porodice i prijatelji su se prisjetili najmilijih, a grad Tuzla dobio je nove sadnice drveća koje život znači.
Mladi i stari zajedno su, svako na svoj način, danas sadili drveće. Jednima je to bilo sjećanje, drugima zabava. Jedni su osjećali tugu, drugi su na licu imali osmijeh. I jedni i drugi su danas, zajedno, uz sve svoje emocije, učinili dobro djelo.

Comments are closed here.