Baze podataka o kockarima, a kamoli mladim kockarima, u BiH nema – ni na državnom ni na drugim nivoima. Procjenjuje se da je broj patoloških kockara u BiH oko 50 hiljada. Istraživanje provedeno 2015. godine pokazalo je da se barem polovina stanovnika u BiH nekada kladila.
Piše: Semra Hodžić
Od svih poroka koje mlad čovjek može imati, kockanje je najpodcjenjenije. Naizgled nevidljiva pošast. Isprva djeluje uzbuđujuće, pa iz zabave lahko prerasta u strast u kojoj se gubi kontrola i racio.
U balkanskim zemljama mladi s ovim porokom počnu veoma rano. Da li što su im kladionice lahko dostupne, praktično pored škola, ili što im nedostaje sadržaja pa dosadu liječe uz automate, sportsko klađenje, lutriju ili kartaške igre. Godine 2021. vršeno je međunarodno istraživanje na studentima između Australije, Kanade, Izraela i Hrvatske, koje je pokazalo kako hrvatski studenti najviše kockaju, na dnevnoj ili sedmičnoj bazi.
U BiH situacija nije drugačija. Samo u protekloj godini građani su uplatama kladioničarima ostavili skoro dvije milijarde KM, prema podacima Porezne uprave FBiH. U tom udjelu novca, dobar je dio đačkog džeparca ili studentske stipendije.
Kladionice pored škola
Baze podataka o kockarima, a kamoli mladim kockarima, u BiH nema – ni na državnom ni na drugim nivoima. Procjenjuje se da je broj patoloških kockara u BiH oko 50 hiljada. Istraživanje provedeno 2015. godine pokazalo je da se barem polovina stanovnika u BiH nekada kladila, najčešće igrajući loto ili sportsko klađenje. U istom istraživanju objavljen je i zabrinjavajući podatak da je svaki treći stanovnik BiH uzrasta od 15 do 25 godina redovno posjećivao kladionice.
Ne samo da nema sistemske borbe protiv ove pošasti u našoj državi, već se, uprkos tome što je Zakon o igrama na sreću propisao da se kladionice ne smiju nalaziti na udaljenosti manjoj od 100 metara od vjerskih objekata, te osnovnih i srednjih škola, veliki broj kladionica u FBiH nalazi u krugu manjem od 100 metara od ovih objekata. Zakon postoji, ali nije predvidio kontrolu ovog stanja. U Kantonu Sarajevo je 2019. godine usvojena inicijativa da se kladionice udalje od škola i vjerskih objekata na 1.000 metara, no svako ko šeta gradom zna da u praksi to i nije primijenjeno.
Izostaje edukacija o rizicima kockanja
Meliha Bijedić, profesorica na Edukacijsko‐rehabilitacijskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, koja predaje stručne predmete kao što su Tretman djece i mladih s poremećajima u ponašanju i Prevencija poremećaja u ponašanju, pojašnjava kako dolazi do ovisnosti o kockanju kod mladih.
„Ono što je karakteristično za mlade je da oni traže uzbuđenje i adrenalin, a kockanje može pružiti upravo to. U trenutku klađenja, postoji uzbuđenje i neizvjesnost, što može biti privlačno za mlade koji traže nove i uzbudljive doživljaje. Drugo, naša mladež živi u zemlji gdje su mjesta za klađenje lako dostupna, posebno putem interneta. Mobilne aplikacije i online platforme čine klađenje pristupačnim i jednostavnim, što može potaknuti mlade ljude da isprobaju sreću. Potom su tu socijalni faktori – mladi se mogu kladiti zajedno, dijeleći iskustvo klađenja s prijateljima. A zajedno s tim je financijski pritisak i pogrešna uvjerenja da se klađenjem može dobro zaraditi“, pojašnjava nam Bijedić, te dodaje kako su još posebno značajni psihološki faktori, poput stresa, anksioznosti ili depresije, koji mogu povećati podložnost mladih ljudi ovisnosti o kockanju kao načinu bijega ili samoliječenja.
„I ono što bih posebno naglasila, izostaje edukacija o rizicima kockanja. Ako nisu educirani o potencijalnim posljedicama i rizicima, mladi ljudi mogu lako zapasti u ovisnost.“
Zbog toga nas je zanimalo na koji način ona zapravo podučava svoje studente na fakultetu, da li joj je poznato njihovo mišljenje o ovom problemu…
„Na Odsjeku Poremećaji u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, studenti izučavaju ovu problematiku u okviru nastavnih jedinica. Poučavamo ih na koji način da razumiju bolesti ovisnosti te na koji način se liječe i tretiraju, a posebno studenti dosta uče o prevenciji. Moram istaći da su studenti jako zainteresirani i da dosta volonterski djeluju i rade u smanjenju štete kako ove pošasti, tako i drugih patoloških stanja u društvu“, kazuje nam profesorica Meliha.
Škole ključne u prevenciji
Bijedić je učestvovala na više naučnih i stručnih usavršavanja u oblasti specijalne edukacije i rehabilitacije kao i socijalne pedagogije, te je objavila više naučnih radova na ovu temu, upozoravajući da se struka treba uključiti u ovaj problem, stoga nas je zanimao pogled s naučnog stanovišta na to koji elementi utječu na pojavu ovisnosti i koji su najučinkovitiji procesi u prevenciji tih ovisnosti.
„Kroz svoj dugogodišnji naučno-istraživački rad sam došla do značajnih pokazatelja da škole imaju ključnu ulogu u prevenciji ovisnosti i poboljšanju mentalnog zdravlja učenika“, kazala je. Navodi neke od strategija koje škole mogu primijeniti kako bi pozitivno utjecale na smanjenje ulaska mladih u kocku, ali i generalno za bolje mentalno zdravlje djece i mladih:
-
Uključivanje programa prevencije ovisnosti u nastavni plan i program. Ovi programi mogu obuhvatati informacije o rizicima povezanim s konkretnim ovisnostima (npr. alkohol, droge, kockanje) te pružati vještine odvraćanja od nezdravih ponašanja.
-
Upošljavanje stručnog osoblja u škole, socijalnih pedagoga, školskih psihologa, koji mogu pružiti podršku učenicima koji se suočavaju s mentalnim zdravstvenim izazovima ili rizicima ovisnosti.
-
Poticanje sudjelovanja u sportskim, umjetničkim i drugim izvanškolskim aktivnostima koje pružaju pozitivan izlaz i podržavaju emocionalni razvoj.
-
Organizacija edukacija za roditelje o prepoznavanju ranih znakova problema u ponašanju njihove djece, o podršci mentalnom zdravlju te o ulozi roditelja u prevenciji ovisnosti.
-
Stvaranje sigurnih i poticajnih prostora u školi gdje učenici mogu otvoreno razgovarati o svojim problemima, bez straha od osude.
-
Razvoj programa rane intervencije koji identificiraju učenike koji pokazuju rane znakove mentalnih problema ili rizika od ovisnosti te pružaju potrebnu podršku.
„Sve ove mjere zajedno mogu stvoriti okruženje koje podržava mentalno zdravlje učenika i smanjuje rizik od ovisnosti. Važno je da škole surađuju s lokalnim zajednicama, zdravstvenim organizacijama i obiteljima kako bi zajednički radile na stvaranju sigurnog i podržavajućeg okruženja za mlade ljude“, navodi Bijedić za „Karike“.
Kockanje doprinosi ekonomiji države
Pored akademske karijere, Bijedić je bila federalna zastupnica u Parlamentu i ministrica za rad, socijalnu politiku i povratak Tuzlanskog kantona. Stoga nas je zanimalo da li je predložila, glasala ili radila na prijedlogu o uklanjanju kladionica u blizini škola ili slično.
„Da, koliko god su prilike dozvoljavale. Ovo kada kažem, ‘koliko su prilike dozvoljavale’, odnosi se na to da kladionice jednim dijelom doprinose javnim budžetima kroz poreze, zapošljavanje i druge oblike doprinosa. Tako da ukupni ekonomski doprinos industrije kockanja s jedne strane utiče i na aktivnosti zabrana, zatvaranja i manje dostupnosti. Malo se govori o velikoj šteti koja razara naše kompletno društvo, te u tom smislu teško je zagovarati velike promjene.“
Kockanje se promovira kao poželjno
Marko Romić, specijalista traumatske psihologije iz Mostara i član Pompidou grupe, posebne grupe eksperata Vijeća Evrope za online-ovisnosti, već nekoliko godina vodi program liječenja ovisnosti o kockanju u Centru za mentalno zdravlje Doma zdravlja Mostar koji je prepoznat u Bosni i Hercegovini i regiji. Ovaj program kroz Klub liječenih ovisnika o kockanju i terapijske on-line grupe vodi Romić, a u program su uključeni kockari iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, Bugarske.
Kladionice u blizini škola svakako doprinose tome da mladi lakše i više kockaju, ali to je samo dio problema kojeg imamo.
„Drugi, veći problem je u tome što se kockanje promovira kao poželjna aktivnost u pokušaju dolaska do novca. Mladi vrlo rijetko traže stručnu pomoć, to uglavnom traže članovi porodica koji su žrtve tih kockara.“
Uvesti ograničenja
Pitali smo Romića da li je samo zabrana klađenja za mlađe od 18 godina dovoljna da se problem ublaži.
„Dosljednom primjenom te zabrane problem bi vjerojatno bio nešto blaži, ali to ne bi bilo dovoljno da se taj problem kvalitetnije riješi. Za bolje rješenje potrebno je uvesti veliki broj mjera i uključiti širi krug institucija, organizacija i pojedinaca“, smatra Romić te dodaje da se radi na rješavanju ovog problema.
„Zapravo, na rješavanju ne rade institucije zadužene za tu oblast. Za rješenje problema kockanja potrebno je donijeti odgovarajući zakon, potom taj zakon dosljedno primjenjivati. Potrebno je uvesti ograničenja i zabrane na reklamiranje kockanja na svakom koraku, u svakom mediju. Uvesti zabrane kockanja nekim kategorijama kao što su korisnici socijalne pomoći, korisnici bilo kakvih davanja od strane države (stipendije i sl.), prekršitelji zakona u vezi s obvezama uzdržavanja obitelji (oni koji trebaju plaćati alimentaciju, a ne plaćaju je), patološki kockari koji samoinicijativno zatraže ograničenja i zabrane i sl. Općenito, potreban je sasvim drugačiji pristup vlasti, ali i šire javnosti“, kategoričan je Romić.
Mladima treba omogućiti da slobodno vrijeme koriste korisnije
S kolegicom iz Tuzle, Romić se slaže da je najbolja pomoć da se mladi udalje od ovisnosti prevencija i edukacija, te omogućavanje mladima da svoje vrijeme koriste pametnije i korisnije.
„Ako mladima ponudimo dovoljno zanimljivih sadržaja za zabavu, te ako im omogućimo da nakon školovanja imaju poslove od kojih će normalno živjeti, vjerojatno će broj onih koji će u kockanju tražiti izlaz iz ekonomske krize ili dosade biti daleko manji“, zaključio je Marko Romić.
Pored toga što se mogu obratiti Centru za mentalno zdravlje, osobe koje imaju problem s kockanjem mogu potražiti stručnu pomoć preko besplatnog broja 080 02 03 08, gdje je moguće dobiti informacije o liječenju i odvikavanju na području Federacije Bosne i Hercegovine.
