Uspon na Kablar, vidikovac Šumadije

Do Ovčarsko-Kablarske klisure stiže se za dva časa vožnje. Toliko je udaljena od granice sa BiH. Iako je planina Ovčar znatno visočija, ovaj put smo se odlučili za uspon na Kablar, a čućete i zašto.

Već godinama Ovčar Banja važi za mjesto gdje se pravi pauza tokom putovanja. Iako poznata po svojim ljekovitim svojstvima, banja je poznata i kao odmaralište za školarce. Ovdje se izvode đačke ekskurzije, skupovi izviđača, planinara, škole na otvorenom. Jednom riječju, idealno mjesto za provesti vikend u prirodi.

Na obje strane Zapadne Morave, ovčarskoj i kablarskoj nalazi se po pet manastira koji su zbog svoje istorijske i vjerske vrijednosti odavno postali nezaobilazna destinacija za vjernike, ali i turiste iz drugih zemalja koji nisu imali priliku da se bolje upoznaju sa kulturno-istorijskim naslijeđem ovog kraja Srbije.

Do vrha Kablar (885 m) stiže se strmom stazom koja naizgled mnogima čini se lakom „turom“ često na pola puta ostavi nespremne planinare i one sa slabijom fizičkom kondicijom.

Ka vrhu planine, put vodi kroz šumske predjele i prirodni rezervat sa brojnim vidikovcima sa kojih se pogled pruža prema zapadnom dijelu Srbije. Kamene litice, brojne pećine, jame i usjeci nekima se čine pomalo zastrašujućim. Brojne životinjske vrste, ptice, gmizavci, insekti često se mogu sresti na samom putu ka vrhu. Kune, lasice, šumski miševi i zečevi presijecali su nam put ka vrhu planine. Ono čega smo se najviše plašili bila su nerijetka oglašavanja šumskih vladara, zmija otrovnica, šarke i poskoka.

Nismo ih dirali a nisu ni oni nas. Ponašali smo se miroljubivo kako smo i od njih očekivali, prošli smo dalje. Prevalivši veći dio puta ka vrhu, grupa planinara pravila je česte pauze na brojnim vidikovcima. Pauze su korisne kako za predah i tako i da se napune baterije. Iz torbe su vađeni kolači, štrudle, čokoladice, peciva i voće. Kažu u prirodi, uz društvo užina je najslađa. Do vrha Kablara djelilo nas je pola sata laganog hoda, osjetio se i svježiji zrak koji je svima prijao tako da ni dosadne mušice više nisu smetale.

A na samom vrhu, oduševljenje među planinarima. Opet fotografisanje ali ne bilo kakvo. Pogled je ostavio bez daha sve, posebno one koji su po prvi put došli na Kablar. Ponovo užina i veliki predah. Neizostavno, u „krug“ je krenula i flaša domaće rakije. Jedinstven doživljaj, nezaboravan osjećaj.

Po povratku, krenuli smo drugom stranom planine, onom lakšom i bogatijom izvorima pitke vode. Polako smo punili baterije, usput zastajkivali, brali rane trešnje i poneku šumsku jagodu koju su pronašli. Oni stariji i iskusniji zastajkivali su kako bi nabrali poneku ljekovitu travku u nadi da će naići i na poneku gljivu, mada ovog puta bez uspjeha.

“Mala” Sveta gora

Ovčarsko-kablarska klisura poznata je kao “mala” Sveta Gora iz razloga jer je za vrijeme turske vladavine ovim prostorom u samoj kotlini i na obroncima dvije planine podignuto deset manastira u kojima su bili smješteni monasi koji su tu našli svoje utočište nakon osmanskih osvajanja južnih dijelova Balkana.

Većina ovih manastira svojom arhitekturom ukazuju na vrijeme postanka. Karakterišu ih male dimenzije, skromno ukrašene, čiji su ktitori (osnivači) bili monasi ili ljudi iz naroda.

Gledajući arhitekturu i stil gradnje, pojavljuju se oblici ranijih epoha, samo umanjeni i sasvim pojednostavljeni. Prepoznatljiv je stil moravske škole specifičan za taj period, na koji se nadovezuje raška škola građenja pa se često dolazilo u zabunu u njihovo tačnije datiranje. Neka je u ovim manastirima boravilo i nekoliko stotina monaha, da bi ih danas ostalo tek nekoliko desetina. Manastiri su podjeljeni na one sa muškim i sa ženiskim monaštvom. Njiohvo glavno zanimanje je osim cjelodnevnih službi i molitvi, rad na polju. Vinogradi, voćnjaci, pčelinjaci, rezbarenje, stolarski proizvod, neka su od zanimanja kojima se monaštvo bavi.

Iskoristili smo priliku i posjetili manastire Preobraženje, Sretenje i Nikolje i upoznali se kulturnim i isitorijskim naslijeđem ovog kraja Srbije. Stari spisi, originalne knjige pisane perom, kao i brojne freske koje su ostale sačuvane, čine istorijsku riznicu neprocjenjive vrijednosti ovih manastira.

Nakon kratkog časa istorije, napustili smo Ovčarsko-kablarsku klisuru željni novih avantura, ali sigurno da ćemo se Kablaru ponovo vratiti.

Poželjeli smo ponovo doći. I hoćemo.

Spread the love
  • 7
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
miroslav.simsic

miroslav.simsic

Comments are closed here.