Nermana Arnautović u novom prikazu knjige piše o romanu „Šindlerov lift“ Darka Cvijetića.
Jer Crveni soliter doista bijaše sastavljen od dvije trinaestokatnice, koje se zapravo dodiruju i čine dupli soliter, sa 104 stana (…) Trinaestokatnica, dakle. Nesretan broj, pa su soliter skratili za kat tako da su prvi kat nazvali Galerija, te je tako Crveni soliter imao dvanaest katova, i Galeriju, i terasu na vrhu, iznad svih katova.
Prijedorski Crveni soliter – s četiri lifta (marke Schindler), labirintom stepenica, sto četiri obitelji poredane u po osam stanova na svakome katu – mjesto je odvijanja radnje romana Schindlerov lift (2008) Darka Cvijetića. Kroz trideset i dva poglavlja upoznajemo njegove stanovnike među kojima postoji čvrst vremenski okvir radnje – rat u BiH od 1991. do 1995. Zapravo, rat je okosnica oko koje se komparativno prikazuju događaji prije, za vrijeme i poslije njega kako bi se ukazalo na razlike među svjetovima nastalim kao posljedica njegovog snažnog djelovanja. Tako Schindlerov lift tematizira rat i ratna dešavanja postavljajući se prema njemu subverzivno, baš kao i on prema onima koji se s njim moraju suočiti.
Od igre do smrti
Schindlerova lista američki je povijesni film iz 1993. snimljen po knjizi Schindlerova lađa Tomasa Keneallyja. Film, kao i knjiga, dobio je ime po glavnom junaku Oskaru Schindleru koji tokom Drugog svjetskog rata spašava živote Jevreja zapošljavajući ih u svojim tvornicama. Iako nose isti naziv, liftovi u ovoj knjizi nikoga ne spašavaju. Oni predstavljaju svjedoke svakodnevnih događaja još otkako su ugrađeni u soliter 1975. Zbog toga nisu samo sredstvo za spuštanje, odnosno dizanje s jednog sprata na drugi, nego su, pošto ih je Cvijetić oživio, čime je ujedno i oneobičio tekst, postali objektivni posmatrači koji prikazuju odvijanje naizgled beznačajnih događaja.
Liftovima marke Schindler izvozili su umrle i teško bolesne, liftovima su odlazile mladenke i odlazilo se u rat. U njima se dočekivala tuga i ispraćala sreća. Lift pamti sve što prođe kroz njega – i što se želi i ne želi sakriti. Najvažniji zabilježeni događaj jeste ubistvo djevojčice Stojanke Stoje Kobas. Ona se jednog ratnog dana igrala u liftu pošto je već duži period izostajalo napajanje električnom energijom. Kada je iznenada došla struja u soliter, neko je pozvao lift i tako njenu glavu, provučenu kroz otvor razbijenog liftovog stakla, odvojio od ostatka tijela. Duh pokojne djevojčice zabilježila je kamera u liftu. Snimak pokazuje krvavu mrlju, koja tu stoji neobrisana od rata kako bi ostalo svjedočanstvo jednog nevinog stradanja kao primjer za mnoštvo drugih stradanja. Tim postupkom lift marke Schindler, u skladu s vremenom odvijanja radnje, prerasta iz svjedoka i saučesnika u ubicu. No, postoji li personificirani lift zaista u stvarnosti?
Kad soliter postane tijesan, djeca trčeći odlaze
Tvrdoglavi Taib ne želi zamijeniti svoj komad zemljišta drugim kako bi ustupio mjesto gradnji solitera. Hamdija slučajno ubija Taibovu kćer, a onda njegov sin umire od infarkta u dvadeset osmoj godini. Adema Čordića ubijaju srpski vojnici u fotelji. Buco i Tica padaju s vrha Crvenog solitera. Jelenu i Ekrema prati ljubavna priča s nesretnim krajem – Ekrema u ratu strijeljaju muslimani jer je oženio neprijateljsku djevojku. Strijeljaju ga pred očima vlastitog djeteta. Želimir i Edin susreću se na suprotnim stranama razmijenivši po petoricu pri čemu Želimir okrivljuje Edina da je varao u broju mrtvih. Sejfa, čekajući svog sina, umire za stolom, pri večeri za dvoje.
Svaku individuu prati gubitak. U knjizi nema lika koji na kraju nešto dobiva jer narod u ratu nikada nije bio ništa više od žrtve. Ovo je knjiga o običnim ljudima koji su, zatvoreni u svoje solitere, oduvijek imali samo jedni druge. Ratom gube i to, pa prazni ostaju ne samo stanovi nego i svaka pojedinačna duša koja ih je ispunjavala. Svjestan toga, Cvijetić svoje priče ne donosi hronološki, u vremenskom kontinuumu, nego ih prepliće – najprije jedna priča iz ratnog perioda, a onda druga iz prijeratnog, ili obrnuto. Kako god, kraj je uvijek isti – smrtoliku priliku više niko neće znati, niti htjeti istjerati. Čitajući tako raspoređene priče, čitaocu se jasnijim ukazuje jaz između prošlog i sadašnjeg, ali i sadašnjeg i budućeg: Sad im djeca trčeći odlaze odavde.
Tito od kartona vs. kurati Snješko
Djeca prave Tita od kartona, a milicija ga baca u Taibovu baštu, gdje i ostaje netaknut. Tu se krio od komunalaca barem dvije sedmice. Niko ga nije vidio, dok ga na kraju kiša i sunce nisu progutali. Prave i kuratog Snješka od preko četiri metra visine. Njegov zamrznuti falus plaši radnike. Relacija Tito-Snješko simbolična je smjena političkih sistema – umjesto komunizma, koji se borio za radnička prava, radnici su dobili falus koji može još samo da im pruži uživanje i odmor od rada te osigura potomstvo.
Kritika promjene političkog sistema vidljiva je i na drugim mjestima: I gdje se zaturio onaj smijeh s useljavanja. S proslave desetogodišnjice useljavanja? Gdje su nestale zajedničke proslave Nove godine i Dana Republike, kad je čitava zgrada mirisala na sarmu i kolače i jabuke na kredit po balkonima?, ali i upotrebljavanjem pojmova Srbin, Hrvat, Bošnjak i ostali. U svakom slučaju, žal za prošlim, nenacionalističkim, radničkim vremenima vidljiv je i ako samo posmatramo kako turobno i tegobno prolaze generacije kroz Crveni soliter, kroz liftove marke Schindler. Njihovim prolaskom bratstvo i jedinstvo prestaje biti cjelina – ostali su samo fragmenti da svjedoče kako je nekada sve bilo u čvrstom stanju – slozi. Sada je sve istopljeno poput Vijekinog kuratog Snješka. Istopilo se i na samom dnu pretvorilo u nacije punih pluća vode – spasa od njih nema.
Ko (ni)je pozvao lift?
Djeca. Kad bi sve počinjalo i završavalo s djecom, svijet bi bio čist i nevin. Ipak, svijet u koji dospijevaju ne može da ih podnese kao takve, pa prljavo stradaju – generacije koje ih odgajaju, društvo u kojem se nalaze čine ih potencijalnim mrziteljima drugog. Dva dječaka u igri postaju psi ili Poslije rata mali postao hodža, Sutra, među nišanima. Sutra će, kako su vidjeli od starijih, pucati jedan na drugoga ne znajući zašto. Zauvijek ostaje i tajna o čovjeku koji je pozvao lift kada se Stojanka u njemu igrala. Ko ubija nevinu djecu? Ko truje njihov svijet? Kome treba rat?
Liftovi marke Schindler u prijedorskom Crvenom soliteru nisu krivi ni za život ni za smrt. Liftove pozivaju ljudi, a oni im se odazivaju. Ljudi se kriju u liftovima, ali liftovi ostaju gdje jesu, sve dok ih ljudska ruka ponovo ne dotakne – da ga uništi ili u njemu kreira novi svijet.
