Sjećam se kako sam se k’o mali s tatom često vozio na relaciji Sarajevo – Trnovo. Uvijek sam s pažnjom posmatrao kanjon, ali i klisuru rijeke Željeznice. Sav taj krajolik sam aktivno, dječački upijao sa zadnjeg sjedišta očevog automobila. Negdje na pola puta, Željeznica je prestajala biti rijeka i postajala je nešto poput malog duguljastog jezera. Bilo mi je to baš čudno, pa sam pitao tatu o čemu se radi. On mi je objasnio da je to zbog brane koja se tu nalazi i da je tu u blizini nekad davno izgrađena mala hidroelektrana.
Dugo nisam vidio nikakav problem u tome. Hidroelektrane sam prihvatio kao nešto što postoji i samim tim je, vjerovatno, okej. Vremenom sam odrastao.
Počeo sam se interesovati za stanje u kojem se nalazi naša planeta, ali i zemlja u kojoj živim. Na moje i naše osnovno ljudsko pravo na zdravu životnu sredinu.
Sve sam dovodio u pitanje, pa tako i hidroelektrane, kojima se i nisam dotad nešto naročito interesovao. Čitao sam, učio, proučavao, saznavao i počeo shvatati probleme koje sa sobom nose te, naoko, skroz prihvatljive i bezazlene male brane na rijekama. Zbog toga sam postao i aktivista Centra za životnu sredinu, a zatim sam se nešto duže od godinu dana aktivno angažovao u borbi protiv malih hidroelektrana (MHE) u Bosni i Hercegovini kroz rad u Koaliciji za zaštitu rijeka u BiH. Ovo je priča o tome.
Vjerujem da se pojedini sad pitaju: „Čekaj, zar MHE nisu obnovljivi izvor energije koji ne remete prirodu?“, pa bih želio da to prvo razjasnimo.
Rijeka neće prestati da izvire iz razloga jer ste njen kompletan vodotok ubacili u kilometarski duge cijevi, ali sam taj čin odvođenja rijeke iz njenog korita u cijevi potpuno uništava sav život koji postoji zahvaljujući njenom nesmetanom toku. Riječno korito postaje suho, ribe prestaju da se mrijeste, organizmi izumiru, sediment prestaje da se kreće, dolazi do masovnih klizišta koja ugrožavaju i ljudska staništa, ljudi prestaju da posjećuju rijeke, onemogućeno im je da ih koriste za navodnjavanje usijeva. Ukratko, ubijaju se kompletni ekosistemi i narušava se viševjekovna veza čovjeka s rijekom. To utiče i na sve nas.
MHE su garant lake zarade investitorima, koji u sprezi s organima vlasti nerijetko izigravaju lokalno stanovištvo kako bi ostvarili svoje eksploatatorske zamisli. Ipak, kako su godine prolazile, sve više ljudi se u svojim lokalnim sredinama organizovalo kako bi se zajedničkim snagama borili protiv MHE.
Na tim mjestima borbe, gdje sam i sam bio, sve više sam viđao mlade ljudi poput mene, pa i mlađe. To mi je svaki put davalo energiju da nastavim dalje!
Naša, ne samo moja borba
Tokom svog angažmana u Koaliciji za zaštitu rijeka BiH, imao sam priliku da proputujem uzduž i poprijeko ovu našu prelijepu zemlju, upoznavajući i sebe ali i hrabre ljude koji nisu dali na sebe i na svoje rijeke, i boreći se s njima i uz njih. Ljude koji su problematiku MHE osjećali na svojoj koži i, uprkos tome, nisu namjeravali da odustanu. Ljude s kojima sam na prvu osjećao ogromnu povezanost, jer je naša borba zajednička a cilj isti – sačuvati ono bez čega nema života. Sačuvati rijeke.
Upravo ti ljudi, koje sam upoznavao kroz rad u Koaliciji, su mnogo uticali na mene. Boreći se uz njih, doživljavao sam pobjede Davida protiv Golijata. Pobjede koje su mi dotad izgledale nezamislivo.
Robert Oroz, predsjednik Eko udruge „Gotuša“, je jedan od pionira lokalne borbe protiv MHE projekata. On i njegovi prijatelji i komšije su više od 325 dana i noći dežurali u kanjonu rijeke Željeznice u Fojnici kako bi blokirali radove na njihovoj rijeci. I u tome su uspjeli. Njihova pobjeda je bila moja motivacija svim ljudima koji su se uključivali u borbu protiv MHE. Uz Roberta sam uvudio da ljudi, okupljeni oko istog cilja, zaista mogu da se izbore protiv bilo čega, bez obzira na sve.
Par godina kasnije, oni su bili među prvima koji su priskočili u pomoć hrabrim ženama Kruščice, koje su svojim tijelima branile mašinama da pređu most i započnu radove na istoimenoj rijeci.
Maida Bilal je jedna od hrabrih žena Kruščice. Više od 500 dana je, zajedno sa svojim saborkinjama, provela čuvajući Kruščicu što dalje od pohlepnika koji su u toj rijeci vidjeli samo profit. Za svoju požrtvovanost i predanost u borbi za Kruščicu, Maida je nedavno dobila i Goldmanovu nagradu za zaštitu životne sredine, koja je poznatija i kao „Zeleni Nobel“.
Nedugo nakon što sam počeo svoj rad u Koaliciji, saznao sam da se u Jablanici sprema atak na rijeku Doljanku
Naime, firma košarkaša Mirze Teletovića i njegovog oca Šabana „Eko VAT“ je 2014. godine dobila podršku od predstavnika MZ Jablanica II za izgradnju MHE Zlate, na konto čega je u naredne četiri godine uspjela da prikupi sve potrebne dozvole za izvođenje radova. Ipak, naporima nekolicine hrabrih mještana Zlata i Jelačića, kroz koje Doljanka protiče, stvari su polako počele da izlaze na vidjelo. Izrevoltirani činjenicom da njihovo mišljenje vezano za izgradnju ovog projekta niko nije konsultovao te da postoje, kako oni tvrde, očigledni propusti u dozvolama koje je investor dobio, mještani zajednica Zlate i Jelačići su se okupili oko udruženja „Za Doljanku“ i krenuli s aktivnom borbom protiv izgradnje MHE Zlate, koja traje i danas. U njihovoj borbi su im podršku pružili i ljudi iz Gotuše, Kruščice, Banja Luke, Sarajeva, ali i drugih lokalnih zajednica u kojima se mještani bore protiv MHE projekata. Pridružio sam se i ja.
Dotad sam samo prolazio kroz Jablanicu, ali je od tog trenutka ona postala nezaobilazno mjesto na mojim putovanjima. Tamo sam upoznao sjajne i hrabre ljude, poput Dženana i Naze, koji su me upoznali s rijekom Doljankom i problemima s kojima se suočavaju. Jednom prilikom, kada smo s lokalne ceste posmatrali gradilište na rijeci, pojavili su se neki sumnjivi ljudi, bliski porodici Teletović, a koji su nam prijetili da moramo da se sklonimo s ulice i da ništa ne fotografišemo jer bismo mogli loše da prođemo. Tada sam se prvi put suočio s direktnom prijetnjom, što mi je iskustveno približilo svakodnevicu s kojom su se susretali moji saborci, koji uprkos svemu nisu namjeravali da odustanu od svoje rijeke, za čije očuvanje se i dalje bore.
Snaga zajedništva
Najnoviji svijetli primjer borbe protiv MHE u BiH jesu dešavanja iz Buturović Polja, gdje se narod Klisa, okupljen oko pokreta „Pusti me da tečem“, uz podršku drugih saboraca iz Koalicije za zaštitu rijeka u BiH, aktivno bori protiv izgradnje 15 MHE na rijeci Neretvici. U februaru 2020. godine sam stupio u kontakt s ljudima iz Buturović Polja kako bismo kreirali strategiju borbe protiv najavljenih projekata. Nakon prvog razgovora s Ibrom Herom, odmah smo znali šta nam je činiti – organizovati veliki protest za Neretvicu. U narednih par dana, Koordinacioni odbor za zaštitu rijeke Neretvice alarmirao je lokalnu javnost o problemu i pozvao ih na veliko okupljanje. Moji saborci iz Koalicije i ja smo se uputili na protest.
Kada sam stigao u Parsoviće, nisam mogao da vjerujem koliko je ljudi tu. Iskreno, nikada do tada nisam vidio toliku masovnost na prvom skupu za obranu rijeke. Naježio sam se.
U takvim trenucima shvatite da nema problema koji stvara mala grupa ljudi, vođenih isključivo gomilanjem novca, a koji ne može da riješi velika masa onih koji se bore za zdrave ciljeve, a to svakako jeste život naših rijeka, krvotoka ove zemlje.
I znate šta još shvatite? Shvatite to da i vi, kao pojedinac, itekako možete da doprinesete u toj sveopštoj borbi, svojim radom i zalaganjem. I da ništa, apsolutno ništa nije nemoguće ukoliko ste okruženi ljudima od kojih neprestano učite, koji vas inspirišu i svojom hrabrošću tjeraju da se ne držite po strani. To je ljepota zajedničke borbe za ispravne ciljeve i ideale koja je za mene zlata vrijedna.
Tokom posljednje blokade, koja je nedavno organizovana, spriječen je proboj kamiona i mašina građevinskih preduzeća do mjesta predviđenog za radove na rijeci Neretvici. Tokom blokade, pridružili su se i članovi benda „Dubioza kolektiv“.
Činjenica je da ljudi koji se u svojim lokalnim mjesnim zajednicama drznu da diraju u poslove lokalnih moćnika, ali i stranih investitora, budu javno šikanirani, da dobijaju prijetnje, ucjene i ponude da uzmu novac kako bi prestali da „guraju nos tamo gdje mu nije mjesto“. Činjenica je i ta da se mi ne damo, da ne popuštamo ni po koju cijenu, da se samoorganizujemo i da sarađujemo jedni s drugima svjesni da samo zajedničkim snagama možemo da ostvarimo konačnu pobjedu za dobro svih nas koji živimo u ovoj zemlji. Pobjedu za naše divlje rijeke i pobjedu za generacije koje dolaze.
U međuvremenu sam saznao i to da se hidroelektrana s početka ove priče, ona na rijeci Željeznici, nasred puta između Sarajeva i Trnova, zove MHE Bogatići, da je njena snaga ne tako mala, posebno ne za MHE, i da iznosi nešto manje od 10 MW. Saznao sam i to da nekim ljudima očigledno jedna brana na Željeznici nije dovoljno problematična, pa su tako u izgradnji i MHE Krupac i MHE Kijevo 2, a u pripremi je i Željeznica 1 i 2.
Danas se više ne vozim tim putem toliko često, ali kada god prođem kanjonom Željeznice i ugledam tu branu, poželim da je iskidam golim rukama. Poželim da pustim ovu ledenu ljepoticu da teče onako kako je oduvijek tekla. Jer već odavno svako nasilje nad divljom rijekom osjećam direktno na svojoj koži.
