SFF Teen Action: Arnes Hamzić i Mia Avdagić

Za vrijeme 23. Sarajevo Film Festivala Karike vam donose niz tekstova o bh. režiserima i režiserkama, sudionicima programa Teen Action i studentskim bh. filmovima. Cilj nam je, naravno, da promovišemo mlade nade naše kinematografije. U ovom tekstu razgovaramo sa Arnesom Hamzićem, prošlogodišnjim dobitnikom glavne nagrade na OFF-u, te Miom Avdagić, koji nam dolaze iz Sarajeva. Filmove ovih mladih nada možete pogledati i podržati 17. augusta u 19:00 u Pozorištu mladih Sarajevo.

Arnes Hamzić je, moram priznati, razlog zbog kojeg sam se odlučio posvetit svoje vrijeme Teen Action programu SFF-a i ovim mladim talentiranim ljudima.  Dugo sam imao želju uraditi interview s njim, jer je prošle godine njegov film “Samo Guraj” osvojio dvije nagrade na Omladinskom Film Festivalu. Vidjevši da je prošao na Teen Action insistirao sam na razgovoru, koji se umalo nije desio jer Arnes smatra da tek počinje i da rad koji tek priprema je nešto istinski vrijedno pozornosti, dok dosadašnji uspjesi su sami početak.

Kada si krenuo snimati filmove i otkud ljubav ka filmu?

Pred kraj osnovne škole moj brat je imao želju baviti se fotografijom, interesovao se za to, te je od roditelja dobio kameru. U tom trenutku mene to nije pretjerano interesovalo jer sam strašno volio igrice. Nekad krajem devetog razreda izašao je konkurs za kratki dokumentarni film na temu zanatlije. Ja sam, samo zato što smo već imali kameru i jer sam se već bavio montažom, pravio youtube uradke (koji nisu više javni) koji su se ticali igrica. Smatrao sam da imam dovoljno sredstava, program, vještine, da apliciram na taj neki konkurs. To je bio prvi film koji sam snimio, te osvojio prvo mjesto u državi. Tad sam skontao “e ovo je nešto što sam od prve dobro odradio”, i onda sam nastavio da se bavim tim.

Arnes Hamzić

Kako gledaš na napredak između prvog rada i SFF Teen Actiona?

Bilo je jako mnogo vježbi, montaža, studentskih projekata, kratkih filmića i te stvari nisu uglavnom javne. Aplicirao sam na dosta festivala sa filmom “Samo Guraj”, recimo Tuzla me mimoišla i festival BH filma u New Yorku. Mada nisam prošao, to je bilo jako dobro iskustvo, mogao sam objektivno da sagledam situaciju, da znam da mi trebaju još barem dvije, tri godine rada i unaprijeđivanja kako bih došao na taj neki nivo.

Bilo je situacija gdje se mnoštvo festivala na koje sam slao radove nije čak ni održalo iz finansijskih razloga, U suštini, prošao sam na dva festivala, gdje sam i dobio nagrade.

Da, meni je zanimljiva nagrada za najbolji kratki film na prošlogodišnjem Omladinskom Film Festivalu. Neke tvoje misli o OFF-u?

OFF je strašno dobra prilika, da prokužite svoje vršnjake, pravo dobar hub za nas mlade, da na  jednom mjestu dovedemo kakve takve filmove i omjerimo se međusobno. Jako je bitno i potrebno da postoji jer je ogledalo našeg rada i praćenje našeg osobnog napretka.

Reci mi na koji način doživljavaš nagradu koju je tvoj glavni glumac Dževad Cvrčalo osvojio na OFF za vaš film “Samo Guraj”?

Iskreno, ja sam njemu jedino omogućio samo okruženje u kojem se nalazi, kadar u kojem je postavljen a on je omogućio meni da me pažljivo sluša. Iako se nikada nije bavio time, nije zalazio u “filozofiju filma”, glume, on je ponudio tu pažnju i apsolutno se prilagodio svemu što sam tražio od njega. Sve što je radio radio je po osjećaju, namjerno, ali nesvjesno dobro, u njemu se nalazi ogroman talent, stoga njegova nagrada je isključivo njegov uspjeh.  

Da li si do sada sudjelovao na SFF i na koji način?

Prošle dvije godine sam bio dio “I <3 film” programa. U fokusu mi je bilo da vidim druge filmove, ono od vršnjaka, bosanske, internacionalne, da gledam što je moguće više, te da učim gledajući.

U gomili filmova koje si pogledao na prethodna dva SFF-a, da li imaš neki film ili režisera koji te promijenio nakon gledanja?

Iskreno, ništa me nije toliko pretjerano impresioniralo, zbog veoma objektivnog pristupa. Išao sam i na dosta razgovora sa redateljima u programu I <3 Film-a. Recimo Elia Suleiman, on ima jako dobru filozofiju ili (Amat) Escalante, njegovi filmovi vrijede na svoj način ono kako ih gradi, koliko monotono izgledaju, a koliko mnogo je radnje u njima, veoma lijep pristup filmu. Kao ličnost očarala me njegova (Escalanteova) smirenost, iako imam osjećaj da ima pretjeranu smirenost (iz razgovora sa publikom), možda je na setu dosta življi i cijenim njegov umjetnički rad. Težim u životu da ne budem pristrasan, da ne budem fan nekoga, da objektivno pristupam tuđem radu, takvu radnu etiku onda primjenjujem i na svojem radu. Cijenim tuđe režiserske radove, poštujem ih, učim iz njih, a svoje kritikujem, i ne volim biti pristrasan.

Teen Action program, dva tvoja rada su tu (jedan kooperacija jedan osobni), mene zanima konkretno ovaj što je lično tvoj, kako je nastao film “Duh”?  

Inspiracija za film “Duh” došla je igranjem jedne igrice. Koristeći neki osnovni koncept krađe iz te igrice nabacio sam neku pozadinsku priču i snimio film “Duh”. Iskreno, on je vježba, praktična primjena svega što mislim da sam naučio o filmu u posljednjih godinu dana, rađen sa ciljem da vidim koliko sam napredovao u mojoj radoznalosti ka filmu. Na žalost ono što sam naučio o korištenju boja u filmu pogrešno sam iskoristio (ali dobro neka ljudi nauče iz mog filma kako ne koristiti boje). Film nije ozbiljan, ne treba se ni shvatiti na takav način, u pitanju je dobra zabava.

Neka poruka za druge mlade filmaše?

Ako se želite baviti filmom budite otvoreni, nemojte misliti da vas novac ograničava ili bilo šta drugo, nedostatke pretvorite u prednosti. Snimajte, slušajte kritike na vaše radove i iz lošeg rada se nauči dosta. Posjećujte festivale, prvenstveno preporučujem SFF da gledate filmove, upoznajete filmaše, upoznate način na koji način ti ljudi žive, po kojim principima stvaraju, jer ćete od njih sigurno nešto naučiti, pa možda i primjenjivati. Tko zna, možda naučite i kako ne treba živjeti ili snimati filmove i naravno ne odustajte od onog što ste sebi zacrtali.

Mia Avdagić

Mia Avdagić je sudionica Teen Actiona koja me posebno impresionirala svojim radom. U njenom izvornom intervjuu dobio sam jednostavne i iskrene odgovore. Ipak, prije finalnog objavljivanja teksta odlučio sam pogledati njen film “Tišina”, te malo više istražiti o filmu “Potraga za rajem”, što me je nagnalo da ponovno kontaktiram Miu te uradimo nadopunu intervjua.

Kada si krenula snimati filmove?

Sa 14 sam napravila svoj prvi igrani film za Smotru naučno-tehničkog stvaralaštva mladih na državnom nivou, sa kojim sam osvojila drugo mjesto. To je bio vjetar u leđa i podsticaj da nastavim ovim putem.

Otkud ljubav ka filmu? Zašto želiš snimati filmove?

Ljubav prema filmovima se desila spontano. Počela je od Disneyevih crtanih i s godinama je rasla  preko filmskih klasika Hollywooda i nastavila se na evropska kinematografska dostignuća.

Smatram da filmovi proširuju horizonte i da stvaranjem istih, spoznajem nove kulture,  ljude i da samim tim imam priliku drugima pokazati iskustvo koje sam stekla na putu nastanka filma.

 Kako ti idu druge umjetničke forme?

Ja se najljepše osjećam u sedmoj umjetnosti i toga se držim.

Tvoj film “Tišina” jedan je izrazito ozbiljan društveni komentar. Kako si ga objavila prije godinu dana, da li su se stvari u društvu promijenile na bolje ili na gore?

Mislim da je trenutno stagnacija. Niko, još uvijek, nije izmislio neki novi tehnološki gadget, koji je zaludio planet, nego se koristimo onim što imamo. Istina je da ono što imamo iskorištavamo do maksimuma.

https://www.youtube.com/watch?v=8BrAqCdsWOA

Šta je potrebno učiniti da se odljepimo od računara, od mahalanja, zanimanja za tuđi život. Kako da živimo zdravo naš vlastiti život?

Živimo u vremenu, gdje nas mediji bombardiraju vijestima, bitnim i nebitnim, iako u većini slučajeva nebitnim i tu na snagu stupa naša ličnost, koja će pokazati da li će pokleknuti izazovu ili će ostati pri svojim ubjeđenjima. Uputstva nema, nisu nam ga dali, a ni za nuspojave nemamo se kome obratiti, stoga smo prepušteni da sami sebi pomognemo na način za koji smatramo da je ispravan.

Da li znaš nekog koga je tvoj film barem malo osvijestio?

Ne mogu reći sa sigurnošću da je film promijenio osobe koje su ga pogledale, ali čovjek je biće koje kada vidi situaciju koja reflektuje njegovo ponašanje, stane i zamisli se. To mi je bio cilj sa filmom “Tišina” , da se ljudi prepoznaju i razmisle da li vrijedi provesti život u tišini mobitela, društvenih mreža i sl. To je reakcija koju sam željela postići.

Da li se raduješ SFF-u? Šta je za tebe Teen Action program?

Veoma, svake godine se iznova radujem i svake godine je sve zanimljivije. Do sada nisam imala priliku biti dio Teen Action programa, stoga se radujem. Ranije  sam imala priliku pogledati nekoliko filmova iz ovog programa i bili su veoma poučni i zanimljivi.

Da li ima nešto posebno što želiš gledati na SFF?

Mnogo toga imam u planu da gledam, ali me posebno zanima film  „Ptice kao mi“ .

O ćemu je film kojim si aplicirala na Teen Action program?

Film se zove „Potraga za rajem“ i govori o potrazi za mirom i životom bez briga. O nadi da ćemo pronaći prostor gdje sreća neće biti nepoznata riječ.

Da li zaista postoji neka univerzalna formula za sreću, ili je ipak sreća individualna? Da li su ljudi danas sretni, ako nisu kako onda znaju šta tačno tragaju?

Formula za sreću, nažalost, ne postoji, jer da postoji svi bi imali svoj mali raj. Zato, svako od nas pokušava složiti svoju “formulu za sreću” i kod svakog se matematička forma razlikuje. Sreća je taj trenutak kada zaboravite na formulu i sve njene činioce i shvatite da ste postigli to što ste čitavim putem tražili.

Da li ima nade za BH film, šta je potrebno da ljudi više gledaju kod nas filmove?

Kinematografija BiH je živa, ali što bi Nadrealisti rekli potreban joj je hepek. Hepek koji će omogućiti da se bez ikakvih prepreka stvaraju filmovi.

Nemoguće je zainteresovati čitavu populaciju za filmove, iako smatram da je potrebno više promovisati bosanskohercegovačku kinematografiju. U sklopu SFF-a je BH filmski program koji ima izvanredne filmove, vrijedi ih pogledati.

Da li si čula za OFF. Tvoje mišljenje o Omladinskom Film Festivalu?

Da, čula sam. Nažalost, nisam imala priliku posjetiti OFF, ali nadam se da ću. Potrebno je više festivala za omladinu, jer je to jedan od načina na koji omladina može pokazati svoje radove i tako napredovati.

Tvoji planovi za budućnost?

Želim nastaviti ovim putem jer je to nešto što iskreno volim i što me čini sretnom , a smatram da trud i rad uvijek budu nagrađeni uspjehom.

Poruka za druge mlade koji se žele baviti filmom?

Bitno je da nađu ideju za koju smatraju da je “ta” I da je na svoj način predstave. Priča se prvenstveno treba sviđati njima, ipak filmom predstavljamo svoje emocije i pogled na svijet. Film je ogledalo nas.

Comments are closed here.