Hrvoje Hitrec: Medijski senzacionalizam je civilizacijsko posrnuće

Jeste li kad čuli za Cobru i Bonga, ili možda zaljubljene Dunju i Mazala te Dadu i Marinu? Za Crnog Džeka i Kumpića? Možda za Nosonju? Ili Drageca? Zvuči li Vam ijedno od ovih imena poznato? Možda pak znate izjelicu Bucu? Oni su mali, ali su veliki, odnosno hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali. Ako ih poznajete, onda znate da se radi o likovima iz kultnog romana „Smogovci“ velikog zagrebačkog književnika Hrvoja Hitreca, prema kojem je snimljena najuspješnija ex-jugoslavenska TV serija za djecu i mladež koja je obilježila brojna djetinjstva. O Smogovcima, književnosti, novinarstvu, te brojnim drugim temama, za KARIKE govori književnik, novinar i TV scenarist Hrvoje Hitrec, koji je nedavno (nakon 40 godina) boravio u Sarajevu na 16. festivalu dječje pjesme „Lino-Fest 2018“ na kojem je dobio priznanje Udruge „Libertas“ za doprinos razvoju, profiliranju i znanstveno-metodičkoj afirmaciji dječje književnosti te razvoju izvrsnosti serijskih i pojedinačnih televizijskih djela namijenjenih djeci i mladima, a bio je i gost mozaičnog magazina uživo „DUGA PRESSHURA“.

Kako su nastali Smogovci, kako se zapravo rodila ideja da stvorite Smogovce?

Sa Smogovcima je priča dosta žalosna što se mene tiče. Zalijepili su se za mene kao kauguma. Napisao sam više od 40 knjiga, ali svi povezuju moje ime i prezime samo sa Smogovcima – to je moć televizije zapravo. Da je po bilo kojoj mojoj knjizi snimljena ovakva televizijska serija, i to ovako duga kao sapunica, vjerojatno bi imala isti uspjeh. Počeo sam pisati Smogovce kada sam imao već skoro 30 godina, vratio se u svoje djetinjstvo, mladost, na zagrebačkoj Peščenici – to je jedan kvart u Zagrebu kao što je Ilidža ovdje u Sarajevu – odnosno, u to doba pomalo i periferija zagrebačka. Tamo su bile nekakve male kućice, siromašni ljudi, imali su pumpe na dvorištu još, doba kad nije bilo mobitela, kad nije bilo tih igrica… Nije bilo ničega, uglavnom su živjeli u tim vrtovima, na ulici… Tamo je bila prekrasna velika školska zgrada u koju su nas strpali sve zajedno. I onda sam s tim svim svojim kolegama u školi proživljavao isto ono što i oni, makar sam ja bio malo izvan – iz centra, ali ne znam zašto su me tamo poslali. Obično su u tu školu slali zločastu djecu.

Tamo je sa mnom bio jedan dječak koji je imao devetero braće i oni su mi bili prototip za tu braću Vragec koji žive u toj siromašnoj kući, majka je u Njemačkoj, dakle, ponavlja se ovo isto što se sad događa. Doduše, još je i gore sad, odlaze i cijele obitelji. Oni oca nemaju, majka u Njemačkoj, a za svu tu braću se brine najstariji brat Dragec. Jedina njihova sreća je da je svaki od tih dječaka talentiran za nešto – jedan za kemiju, jedan za nogomet, a taj mali Buco ima najveći talent, da se najede gdje god može.

Redatelj Milivoj Puhlovski, sjajan redatelj, je zapravo zaslužan za tu seriju, a ne ja. Ja sam pisao scenarij, pa sam se izblendao, a nisam bio na snimanjima previše. On je išao po školama i našao djecu koja su mu se svidjela; imao je stvarno dobar instinkt jer mnogi od tih dječaka i djevojčica koji su nastupili u Smogovcima su se poslije uputili (bez Smogovaca to ne bi sigurno) prema kazalištu, filmu, televiziji, i sad su poznati glumci u Hrvatskoj. Najprije sam napisao tu osnovnu knjigu „Smogovci“, ima pet knjiga, pa sam po njoj pisao televizijski scenarij. Za sve ostale setove epizoda sam prvo pisao scenarij, a onda sam po svom scenariju napisao prozu. To se razgranalo nevjerojatno s masu epizoda i epizodista s masu likova koje sam dodavao onda. Recimo, par simpatičnih lopova, Crni Džek i Kumpić, njegov malo blesavi prijatelj – oni nisu neki zloćudni kriminalci – oni su lopovi koji stalno doživljavaju neuspjehe u svom tom sitnom kriminalu. Ispočetka su oni bili isto tako sporedni likovi, ali onda kad sam vidio kako to dobro rade, taj glumac Slavko Brankov, nažalost već pokojni, i njegov partner (Košćak se zove taj glumac), onda sam počeo pisati sve više za njih tekstove kao i za Dunju i Mazala, ljubavni par koji se provlači kroz sve epizode. I ono što je zanimljivo, jer je se to snimalo godinama i godinama, svi ti klinci su rasli, izrasli, postali zreli ljudi već pri kraju snimanja. Još jedna zanimljivost je ta da je tu nastupilo puno poznatih ljudi koji su ovako samo utrčali, istrčali, ali su ostali zapamćeni, recimo Ćiro Blažević, čak sam uspio i tada predsjednika Franju Tuđmana ubaciti u seriju jednim trikom. Na kraju krajeva, i ja sam igrao u toj seriji, i to pokvarenog pisca koji je ukrao rukopis ovom jednom jadnom dječaku. Ja sam antitalent, uopće nisam estradni tip niti volim glumiti. Gdje je moje mjesto – to je zapravo iza kamere i u kazalištu kao ravnatelj.

U kazalištu sam proveo dugo vremena, u kazalištu „Trešnja“ – tamo sam napravio novu zgradu. Kad sam došao za ravnatelja, to je bila ruševina, i onda smo napravili prekrasnu novu zgradu, a gradnja je trajala točno deset godina. Naravno da nije bilo novaca za takve stvari, pa je dovršena tek 1999. godine. Onda sam na otvorenju rekao da je, nakon egipatskih piramida koje su dugo građene, to možda najdulja gradnja u povijesti. Ali sve se u Zagrebu dugo gradilo, i ona čuvena dvorana Lisinski, i ona se gradila točno deset godina. Eto, to je ukratko priča o Smogovcima.

Koji Vam je najdraži Smogovac i zbog čega?

Sasvim privatno, najdraži lik mi je Dunja. Nju je počela glumiti jedna glumica amaterka, al’ je bila jako dobra i onda je negdje nestala nakon 12. epizode. Pa smo morali hitno tražiti neku drugu glumicu koja joj je slična – dakle, plava, mršava, zgodna, lijepa… I onda smo našli Višnju Babić. Dakle, bile su dvije Dunje. Ali ona mi je najdraža jer sam se ja na kraju oženio s Višnjom Babić.

Nisam čula da je itko rekao da mu je knjiga „Smogovci“ dosadna. Čime biste Vi, kao autor, objasnili činjenicu da „Smogovci“ evo već desetljećima – skoro 40 godina – plijene pozornost čitatelja, čak i u današnje vrijeme kad čitanje na neki način nije više moderno? 

Ma čita se, mislim da je sva ta fama oko smrti Gutenbergove galaksije izmišljena. Ljudi ne kupuju više knjige jer nemaju novaca, ali ja kako idem po svim tim gradovima i po knjižnicama vidim da se posuđuje sve više iz knjižnica, i stvarno me ljudi i čitaju. A djeca čitaju ono što ih zanima. „Smogovci“ jesu u nekakvoj lektiri, ali ima u lektiri svašta što je i dosadno, pa djecu tjeraju da čitaju to, a oni bi htjeli možda nešto drugo. U svakom slučaju, ja nisam zadovoljan s tim da su moje knjige u lektiri jer je to prisila na neki način, morate pročitati, joj…

Što mislite o današnjem konceptu lektire, nudi li se djeci lektira koja je neprikladna i neprilagođena njihovim godinama?

Ima i toga. Jednostavno, ovi klasici i vrijednosti za djecu i mladež su uvijek imali točan osjećaj za koji uzrast mogu što učiniti. Dakle, ne može se djetetu od 7-8 godina pristupiti u literaturi isto kao nekomu tko ima već 14-15 godina jer on ima druge interese. To treba točno znati, odnosno to je pitanje ukusa prije svega, i poznavanja djece. Ja djecu poznajem dobro, stalno sam s njima, uvijek sam bio s njima. Ne znam zašto neki pisci, koji kad pišu za odrasle, idu na provokaciju samo zato da dođu u prvi plan i da se od tome govori – isto tako pretjeruju s tim erotiziranjem dječje književnosti za uzrast za koji to nije prikladno, mislim da se to ne smije događati. Nemate sigurno kod Kiplinga ili Dickensa takvih stvari, a i kod naših hrvatskih pisaca za djecu – kojih je bilo stvarno puno vrlo dobrih. To se nije nikad događalo, to se događa upravo sad u zadnje vrijeme.

Koje biste Vi rješenje ponudili, kao autor lektirnih naslova? Može li izbor knjiga za lektiru pomoći da djeca zavole čitanje?

Nikad nisam zapravo saznao tko radi taj izbor. Jedanput sam bio u tom nekakvom ministarstvu, u nekakvom odjelu – tamo sam naletio na nekakve čudne ljude koji biraju lektiru jer sam nudio jedan naslov, ne svoj naslov, za koji sam mislio da bi trebao biti u lektiri. Hoću reći, ipak je to jedan uži krug ljudi koji su anonimni i koji onda biraju lektire. Zanimljiv je slučaj moje knjige „Matko na štakama“ – knjiga za djecu koja je zapravo bila privatna knjiga. Moj najmlađi sin Fran, kad je imao sedam godina, doživio je jako tešku prometnu nesreću, pa je bio u kolicima, pa na štakama, pa je to trajalo jedno sigurno godinu i pol do dvije dok se oporavio – i sad sam ja o tom slučaju napisao knjigu kao da on sam priča što se sve njemu događalo po tim bolnicama, toplicama… ali nisam išao u patetiku, nego sam i tu našao humora jer je bilo i humorističnih situacija u svemu tome. I o toj knjizi nije nikad nitko ama baš nijednu riječ napisao negdje u novinama, na stranicama za kulturu ili u nekom časopisu, ali je ta knjiga ušla u širi izbor lektire vrlo brzo. Zato velim da su to dosta tajanstvene stvari kako se ulazi u lektiru, ali može se dobro vidjeti kako netko izlazi iz lektire.

Ima stalno vrijednosti koje su neupitne, koje su besmrtne na neki način – ne mislim sad toliko na naše pisce, nego na klasike svjetske književnosti kao što je Mark Twain koji neće nikad izaći iz mode. Iako nisam imao uzora nikada u pisanju, ali ona knjiga koja me uvijek oduševljavala kao klinca je – i opet iz nekakvih osobnih razloga – „Doživljaji Huckleberryja Finna“ jer sam svako ljeto bio na prekrasnoj rijeci Mrežnici, jer je moja majka bila liječnica u Dugoj Resi, pa sam ljeta provodio isto kao Huckleberry Finn. Tako su te simpatije uvijek povezane s osobnim iskustvima.

Hrvoje Hitrec nakon 40 godina u Sarajevu

Koliko su teme koje se prožimaju kroz knjigu aktualne danas, koliko se o njima danas priča?

Uvijek je to aktualno. Za Smogovce sad govore da je kultna serija, prije svega, misle na televizijsku seriju, pa da je legendarna, ali i u onom trenutku kad su se pojavili već onda su na tadašnjoj Televiziji Zagreb, sada Hrvatskoj televiziji, oni su prodavali tu seriju po svijetu. Prodavali su Kinezima, i Kinezi su isto reagirali, i Česi su isto reagirali. Dakle, globalno je to – oni su vidjeli da je to njima vrlo blisko. Pa danas, kad se repriziraju, a rijetko se sad repriziraju „Smogovci“, opet publika isto reagira kao što je reagirala prvi put kada su prikazani tako da je to stvarno fenomenalno na neki način.

Jesu li likovi iz romana o Smogovcima plod Vaše mašte ili su to likovi iz Vašeg životnog okruženja?

Spomenuo sam tog dječaka koji ima puno braće, ali to su samo neke polazne točke, neka podloga. Ja to uspoređujem uvijek s kuhanjem – od nekoga uzmete nos, od nekoga uho, stavite u jedan lonac, promiješate i dobijete literarni lik koji nije iz života. Ima taj Nosonja u Smogovcima, njega sam zamislio po liku jednog sjajnog likovnjaka i karikaturista i slikara Zlatka Boureka. Nema baš takav nos, ali kad čovjek malo karikira, kad se baviš već humorom, uvijek je karikiranje dobro.

Postoji li i medijska simbolika kroz slučaj Nosonjinog posla, koji je u seriji bio strip crtač, umjetnik tog doba? To vrijeme sedamdesetih i osamdesetih  zasnivalo se na medijima kao što su strip i film potpomognuti rock’n’rollom, stvarima prvenstveno koji su okupirali mlađe, što serija samo potvrđuje. Strip je danas na marginama medijske scene, postao je prespor, čita ga mali broj ljudi, što je također povezano s razvojem računala i dostupnosti bilo kojeg sadržaja. A i film i rock’n’roll lagano gube bitku, prepuštajući mjesto nekim novim medijskim oblicima, odnosno pravcima. Više nisu dominantna preokupacija mladih. 

Da, ali imperij uzvraća udarac, jer vidim da se u zadnje vrijeme sve više ljudi opet okreću prema stripu. Dok sam šetao Sarajevom, tamo odmah iza Baščaršije piše Striparnica, prema tome tih fanova uvijek ima, nikad oni neće nestati, ali vjerojatno će sad nastati jedan preokret u svemu tome, te igrice, te sva moderna ta tehnologija. Jednog dana će početi tražiti što je bilo prije, sad se vraćaju u šezdesete, pa u sedamdesete, pa u osamdesete, pa i u filmu i u serijama. To ima veze i s cigaretama jer više se nije smjelo zapaliti cigaretu ni na filmu. I sad snimaju filmove iz drugih interesa, iz sedamdesetih, ali samo zato da glumci mogu pušiti na setu (šalim se).

Televizija kao medij tada je bila nositelj prodora popularne kulture jer računala i mobitele u današnjem obliku nitko nije poznavao. Gledajući s distance, imaju li Smogovci svoje prste u sadašnjosti medijske slike, odnosno je li  Bongo, junak romana, preteča današnjeg hipnotiziranog, informatičkog djeteta koji sve  manje  vremena provodi u opipljivoj igri i druženju, za razliku od scena iz serije igre oko škole?

Na neki način jest, u to doba nije bilo toliko računala. Prva neka računala, ona primitivna, su se pojavljivala, ali mali Bongo ima neke druge sposobnosti, parapsihološke sposobnosti. Može natjerati neke predmete da lebde. To je možda taj futurizam u Smogovcima jer se polako sve to događa i ovih sad godina, ali nisam siguran da je on baš preteča nečega, da je tako zamišljen da bude revolucionar u tehnologiji. To je sve zapravo humor, zafrkancija. To je sve bilo igranje žanrovima zapravo – u Smogovcima se igraš s kriminalističkim žanrom, sportskim, pa onda i futurističkim… Obuhvaćen je i znanstveno-fantastični žanr. Uglavnom da se zabavlja, ja sam se zabavljao dok sam to pisao pa nek’ se onda zabavljaju i drugi dok čitaju i gledaju.

Napisali ste i knjigu „Eko Eko“ koja je također uvrštena u lektiru. Jedan ste od prvih književnika koji ste u književnost uveli ekološke teme na humorističan način – pa i Smogovci su na neki način ekološka tema što je evidentno iz samog naslova. Kako je nastala ta knjiga?

U to doba kad sam napisao „Eko Eko“, ljudi uopće još nisu znali za taj izraz ekologija, mislili su da je to pasta za zube ili tako nešto. Tek je onda zapravo krenula ta cijela dramatična priča oko smeća, otpada. To je danas jedan od najgorih problema koji postoji, a ja sam već onda znao da su ljudi toliko glupi da ne mogu sami riješiti taj problem pa moraju pomoć dobiti odozgora – onda sam uveo jednog malog izvanzemaljca koji se zove Eko Eko i koji je vođa svemirske patrole koja čisti izmazane, prljave planete. Imaju nekakva mala bića, zovu se žderi žderi, koje puste na taj prljavi planet, očiste ga i idu dalje. Ali onda bude bitka u svemiru, ovaj mali izvanzemaljac dolazi na Zemlju, ranjen je, svemirski brod mu je pokvaren pa mu djeca koja žive u nekakvim izmazanim jarugama pomažu da ozdravi; potom on njih vodi na jedan najprljaviji planet da vide kako to izgleda u svemiru. Tamo su živjeli nekakvi mali Vazi prije, odnosno žive i dalje, samo su ih terorizirali nekakvi Zmazi, a ti mali Vazi su se hranili zemljom, na glavi im je raslo cvijeće… Na kraju sve sretno završava; Eko Eko obeća da će se vratiti, rekao je da je Zemlja malo zagađena, ali ne previše, i da će se vratiti za nekih 30, 50 godina. Dakle, sad ga možemo očekivati negdje da se spusti.

Hrvoje Hitrec

Osim kao književnik, radili ste i kao novinar u nekim časopisima, a u nekima ste bili i urednik. Možete li nam reći nešto o tome? Imate li koji savjet za mlade novinare?

Ja sam radio u Sportskim novostima svojedobno kad su imale nevjerojatnu tiražu, od nekih 200.000 i više primjeraka, radio sam masu tih edicija unutar tadašnje Vjesnikove kuće, pisao sam i pod pseudonimima – imam nekih 15 pseudonima u životu. Hoću reći, ja sam u novinarstvu na svim razinama bio godinama i godinama dok nisam postao ravnatelj kazališta, pa sam to malo zanemario. Ali i dan-danas imam jednu rubriku na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća, svaki ponedjeljak izlazi – vježbam lijevu ruku, što bi se reklo i na taj način. Pa i par publicističkih knjiga sam objavio. Znači, ne bavim se samo beletristikom.

Ono što bih ja savjetovao mladim novinarima je da budu svoji, da se ne daju uplesti u neko kolo te novinarske mafije a ona postoji itekako – ona nije samo politička mafija. Postoje interesne skupine unutar tog novinarskog kruga koje mogu mladog novinara pojesti vrlo brzo ako se ne odupre na vrijeme.

Dok ste radili kao novinar, jeste li se susretali i s kakvim problemima? Koliko se tadašnje novinarstvo razlikuje od ovoga danas?

Tadašnje novinarstvo je bilo pod političkom cenzurom, puno više nego danas, ali bio je taj sustav kakav je bio i trebalo je voditi o tome računa. No, čini mi se stvarno da je prije novinarstvo bilo ozbiljnije na neki način, odgovornije prema javnoj riječi. Danas je ta trka za profitom, ali niske tiraže novina – nisu tako visoke kao što su nekad bile – i u toj trci za profitom, u toj trci da se spasi list zapravo, onda se tone sve dublje u senzacionalizam. Kad je nešto žuto, kad je nešto senzacionalno, onda to ide u krupni, u prvi plan, a ono o čemu bi zapravo trebalo i što je srž jedne kulture, prije svega, to je onda u trećem ili u četvrtom planu. A to je onda jedna civilizacijska neću reći katastrofa ali posrnuće.

Udruga „Libertas“ je dodijelila priznanje Hrvoju Hitrecu za doprinos razvoju, profiliranju i znanstveno-metodičkoj afirmaciji dječje književnosti te razvoju izvrsnosti serijskih i pojedinačnih televizijskih djela namijenjenih djeci i mladima

Bliski ste mladima već desetljećima iako se vremena i običaji mijenjaju. Koliko se današnje generacije mladih razlikuju od generacija iz 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća?

Ova generacija je sasvim drukčija nego što su bile sve prije nje. Ona se jednostavno našla u jednom novom svijetu, rođena je u jednom novom tehnološkom svijetu i rasla je onda s tim svijetom.

To se sve događalo u zadnjih 15-20 godina praktički, te oni i razmišljaju drukčije. Kad bi ljudski mozak bio poznat, njegovo funkcioniranje, ali to nisu nikad shvatili ni najveći umovi, onda vjerojatno dolazi i do promjena sasvim bioloških, u samom organizmu, samoj strukturi mozga vjerojatno kod tih neurona ili spojeva neurona. Na taj način, vjerojatno, amaterski sada pričam, se možda može objasniti to da jedan dečkić od recimo 7-8 godina može to puno bolje shvatiti od mene koji sam star koliko sam star, a mozak mi još uvijek funkcionira kao što mi je i prije funkcionirao – ali je za mene to neshvatljivo. A njima je to, dakle, svijet u koji su oni ušli je već bio takav.

Odlaze li mladi zbog politike ili zbog nekih drugih razloga?

Sad čak i nije toliko politika u tome, nema tolike prste. Ima i toga, ali više je zapravo – oni osjećaju i znaju da su dio te Europske unije i da za isto to mjesto gdje oni rade u Hrvatskoj za čak i 5.000 kuna, recimo da će u Irskoj ili u Njemačkoj dobiti 5-6 puta više; i onda ako smo mi unutar tog istog europskog organizma, pa onda idem tamo raditi, svejedno je. Ono što će se desiti, ako se desi, to je da Hrvatska gospodarski oživi, da se razvija i da se dođe na isti standard kao i ove druge države u koje sad mladi odlaze jer će se oni vratiti natrag – ipak, domovina je domovina, a oni su tamo tuđinci. Ne kažem će se svi vratiti, ali dobar dio njih će se ipak vratiti. Vrlo rado bi oni tu ostali da imaju pristojnu plaću, a da nema Europske unije i da Hrvatska nije unutar EU čak ne bi znali, ne bi imali tu mogućnost da odu negdje drugdje bez ikakvih ograničenja. A postoji i to što ste spomenuli – taj politički moment da se svima više-manje smuči od svih tih političkih skandala, stranačkih prepucavanja, stalno neke afere, netko negdje ukrao novac, i to velik novac, i onda kad to sve vide, onda vele „ma idem ja otuda“. Iako to nije dobro razmišljanje, treba se „tući“.

Što se događa danas s knjigom i kako ona „kotira“ u ovome svijetu masmedija? Možemo li reći da knjiga polako izumire?

Nikako. Kad sam ja objavio prvu knjigu, još sam bio u Vjesnikovoj kući novinar i redaktor i svašta, onda su svi rekli on ima knjigu, ono kao to je nešto, a danas književnik ništa ne znači više. Isto su tako naklade vrlo male, ono što je prije bilo recimo 5.000 primjeraka, sad je 500 primjeraka. Dakle, sve to propada pomalo, ta tzv. Gutenbergova galaksija neću reći da umire ali se smanjuje itekako. A ipak će knjiga preživjeti, to je sigurno.

Ti jako mladi ljudi sada mrze sve što je na papiru, ne vole ga, imaju SMS poruke, internet… koji imaju jasno i dobrih strana, ali kad im date nešto papirnato u ruke, oni to neće uzeti, oni to čak ni ne znaju više pročitati. Ni pisati ne znaju.

Ja znam da mi se roditelji tuže da im sin/kćer ide u sedmi razred osmogodišnje i da još uvijek ne čita glatko – to je nevjerojatno. Ali tu se vidi onda i pravopis da ne znaju, ili se služe kraticama sve više, pa čak i likovnim prikazima više nego riječima. To je taj novi svijet.

Radite li i danas kao novinar?

Pišem tu rubriku jednu, kolumnističku kao, za portal. Toliko sam svladao ipak, nisam ja sasvim informatički nepismen – polupismen sam.

To su Hrvatske kronike, čak sam jednu knjigu već izdao tih Hrvatskih kronika, publicističku knjigu „Hrvatske kronike“. Praktički uvijek komentiram što se dogodilo prošloga tjedna u političkom, kulturnom smislu. Pomalo je to uvijek i humoristično i satirično, ali nekad – kad se stvari zaoštre – i jako ozbiljno.

Koji je razlog što ste se sada više posvetili povijesnim romanima nego dječjim?

Prvi je razlog taj što sam bio užasno zaprepašten načinom na koji se povijest predaje u školama, s tim da djeca stvarno ne znaju povijest ili ako znaju onda znaju 3-4 dana neke datume, neke godine… Ali to je bio samo jedan od povoda. Ja sam si zapravo zabio u glavu da napravim jedan niz romana spuštajući se iz 20. do 7. stoljeća i taj moj projekt se već ostvaruje. Dakle, četiri romana iz tog niza su već objavljena, ove godine će biti još jedan, znači pet, ali mi ostaje još puno. Ova zadnja knjiga, koja mi je objavljena prije nekih mjesec dana, zove se „Samo sreća ništa drugo“ – to je bilo geslo Nikole VII. Zrinskog, najveće ličnosti 17. stoljeća. Hoću reći, i meni je potrebna sreća da to sve napravim.

Znači, nema više romana za djecu?

Ima, ima. Tu i tamo ja onda nešto ipak i napišem i objavi mi se. Dakle, bila je ta „Asasin ili Latica u nevolji“ nedavno, knjiga o nasilju u školama ne na prvu loptu baš nego malo kompliciranije. Imala je dosta dobar uspjeh. A iz ovog niza povijesnih romana, jedan će biti za mladež – zove se „Luka od Sigeta“, dakle, Sigetska bitka poznata kroz sudbinu dvoje djece koji prežive. Onda ipak kad se piše za djecu i mladež, negdje mora čovjek misliti na neki „happy end“ i na neki optimizam na kraju svega toga.

ivana.krstanovic

ivana.krstanovic

Magistrica engleskog jezika i književnosti, novinarka, PR, lektorica, prevoditeljica i pjesnikinja iz Tomislavgrada. Živi i radi u Sarajevu.

Comments are closed here.