Muzički put od ”Smaka” do ”I tata bi sine”

Njegov muzički, a kasnije će to biti i životni put, počeo je nenadano na izuzetno visokoj stepenici. Nekada mladi momak s gitarom, postaje član kultnog benda Smak. Svirao je rame uz rame sa neponovljivim Točkom i hrabro gradio svoj muzički put.

Dejan Najda Najdanović rođen je 08. augusta 1971. godine u Nišu. Njegova muzička karijera počela je u jednom od najboljih balkanskih bendova, u Smaku, u kojem je bio vokalni solista. Kasnije, svoj put nastavlja u bendu Generacija 5, čiji mnogi fanovi tvrde da bend nikada nije imao boljeg pjevača nego tada, Najdu. Vodeći se željom da ima svoj bend, Najda osniva Deliverance Inc. te objavljuje jedan album, koji je po mišljenju kritičara, jedan od najboljih u Srbiji. Danas sa svojim sinom svira u benda ”I tata bi sine” vodeći se samo jednom misijom, biti sretan i zadovoljan u životu…

Obzirom da ste rođeni 70-tih, kako mnogi kažu, u vremenu najkvalitetnije muzike, kakvi su bili vaši muzički počeci? Da li je bilo dovoljno mogućnosti, prilika i publike?

Bila su to lepa vremena kad smo svirali iskreno, bila je fora da znaš svirati, još ako si pevač, e to su bile glavne dase. Sviralo se po kafićima, zatvarale se ulice, menjale gitare, k’o i devojke. Puno je bilo gitarijada u to vreme, jedna od prvih na kojoj sam nastupio je bila u Kursumliji, na školskom igralištu. Tada smo bili drugi. Voleo sam da se dokazujem i takmičim, još kao klinac sam osvajao nagrade na dečijim festivalima. Svo to vreme bilo je bezbrižno i iskreno, dečački, al ubrzo poče raspadanje svega, a o tome ne bih da pričam. U duši i dalje osećam to vreme, njegov miris i njegove boje…

Na audiciji za novog vokala benda Smak pjevali ste pesmu ”All Right Now” i time ste, relativno mlad, postali vokal jednog od najboljih bendova ovih prostora. Šta vas najviše veže za ovaj bend i koliko je Smak utjecao na vaš muzički pravac?

Smak se desio, da kažem, sasvim neočekivano. Svirao sam u Niškom Rock clubu 69, vlasnik je bio Čupa, bivši basista Galije. Ispričao je Točku priču o jednom mladiću koji podseća na Dadu Topića, i tako jednog jutra mi u busu za Beograd, audicija, nas trojica sedimo, dođe red da i ja pevam. I da, pevao sam “All right now” od svog omiljenog Paula Rogersa, svidelo se svima, neponovljivo baš kao što je i Smak. Jedan jedini. Velika čast mi je ukazana, nedugo zatim sam snimio i Bioskop fox, bilo je to za mene kao kad je Coverdale ušao u Deep Purple. Nažalost, dolazi vreme ratova, sankcija i turbo folka. Sazrevao sam sa svim tim užasima, oženio se i dobio sina koji danas ima 22 godine i sviramo zajedno u bandu ”I tata bi sine”, gde sviramo Smak, Hendrixa i mnogo legendarnih rock covera..

Publici ste poznati, osim po grupi Smak, i po tome što ste pjevali u grupi Generacija 5. Mnogi fanovi Generacije 5 tvrde da ste najbolji pjevač kojeg je ovaj band imao. Da li ste vi ta ”energija” koju je grupa trebala?

Biti najbolji je u principu beznačajno, ako nisi spreman da to izdržiš do kraja i stalno… Ovde se ljudi i dalje mere i premeravaju, izgubio se osećaj za sistem vrednovanja. Biti najbolji ovde ne znači i da to jesi. To je Dado otpevao u jednoj pesmi gde kaže “danas svira gitara da zaradi što više para”.. lepo je dok znaš da si poštovan. Ja to danas jesam,  skromno živim i još uvek uživam dok sviram.

Jedan ste od pokretača benda Deliverance Inc. koji za relativno kratko vrijeme dobija pažnju na muzičkoj sceni. Iza sebe imate studijski album koji je po kritikama jedan od boljih u Srbiji. Po čemu se muzika Deliverance Inc.-a razlikuje od ostalih rock sastava ovih prostora i koliko često nastupate u regionu?

Deliverance je moj pokušaj i davnašnja večita želja da napravim muziku koju će svi u bandu da vole, koja će biti spoj svega što smo želeli da čujemo, a niko to nikad nije snimio. Moje životno delo je pesma Vertical Waters, a obožavam pesme koje dugo traju, a da se stalno u njima događa nešto, neka magija. Skupili smo se kad je trebalo da budem gost na turneji Atomskog skloništa po Srbiji jos 2006. godine,  posle toga odlučili da snimimo album, taj album smo izdali u Australiji igrom slučaja. Svirali smo u Italiji, Bugarskoj, Srbiji, a kao band i sa Galetom iz Kerbera.

Muzikom ste se bavili kroz sve periode svog života. Koja je razlika muzičke scene iz ranijih perioda i današnjice? Da li muzika gubi kvalitetu ili je publika izgubila osjećaj za dobru muziku?

Za mene postoji dobra i loša muzika. Volim sve da slušam, čak sam se i odlučio da obradim 14 lepih tradicionalnih starih pesama i album ce izaći  u septembru ove godine. U tom smislu i publika koja je bitna naravno za umetnike, po mom mišljenju, nikako ne sme biti kreator već samo konzument. Mnogima dolazi i više hiljada ljudi na koncerte, a od muzike, iskrenosti, i kreativnosti nema ničega. Treba biti na svom putu što je jako teško u današnje vreme. Ali, sve u svemu, mnogo volim publiku i aplauz posle odsvirane pesme, a biseve tek obožavam. To je prava nagrada za ono što radim…

Da imate moć da se vratite u jedan period svog života, koji bi to period bio i zašto?

Uvek volim da se vraćam onom Najdi, dečaku iz provincije, tu sam najsigurniji. Često zalutam, ali još uvek, ne predaleko, još prepoznajem put do sebe. Taj put mi je vidljiv sa svake strane. Jedna od mojih oaza je i selo, tu sam onaj isti kao iz detinjstva… slobodan.

Često ste nastupali sa Galetom svirajući i pjevajući pjesme Smaka i Kerbera, te svaki put iznova oduševljavali publiku. Na koji način je nastala ta saradnja, te da li taj tandem i dalje funkcioniše i planirate li uskoro neke nastupe zajedno?

Sa Galetom iz Kerbera sviram već 18 godina. Gale je sjajan pevač i dobar čovek, on vam je kao vino, što je stariji sve je kvalitetniji. Mnogo svirki sam doživio s njim, mnogo putovanja i druženja, on je jedan poseban tip pevača kakvog nema na ovim prostorima. Sarađujemo, a i dalje smo aktivni, što zajedno, što svaki sa svojim bendom.

Nakon smrti Borisa, Smak nije izgubio svoju popularnost niti publiku, ali je Balkan ostao uskraćen za koncerte Smaka. Izjavili ste da će Smak zauvijek postojati kao što postoji noć i dan. A da li ćete vi postojati u toj priči? Planirate li obradovati publiku povratkom u bend i možda nekim koncertom u čast Borisa?

Mnogi osporavaju moj boravak u Smaku, ali šta da im radim. Ja sam u duši također Smak. Moj muzički put i avantura je počela sa Smakom, kasnije sam nastavio na neki svoj način, ali ja se nikad neću odreći Smaka, kao što se mene odriču u istom. Život je lep, ali znate da često nije fer prema svima. Nema veze, ja im opraštam.

Imate li neku poruku za mlade muzičare? Šta je najbitnije da cijene i njeguju u muzici?

Sada kad razmislim, saveti i nisu da ih svako prihvata. Ljudi uglavnom vole da čuju ono što im prija i podilazi. Zato i savet dajem svima da slede samo sebe, čak i kad zalutaju, ili pogreše, neće im to teško pasti. Neka vole ljude, muziku, i neka vole život. Život je lep, ali brzo prođe…i nema vremena.

„Možda imam vremena zidovima da ispričam, šta u meni boravi, da se ne zaboravi…“ Publika zasigurno nikad neće zaboraviti Najdu, a zašto i bi, kada je prije svega izuzetan čovjek, muzičar, umjetnik, i jedan od najboljih rock vokala ovih prostora. Neka njegova muzika govori umjesto njega, neka njegova djela ostave trag u ljudima, kao što je on ostavljao svoj trag u svojoj muzici.


 Naslovna fotografija: Muški portal

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Sarajevski studenti književnosti na strani ideologije Vojislava Šešelja
More Stories
Emigrantski sevdah: Život umjetničkog doma