Piše: Viktorija Aleksić
Jedan share na Instagram storiju, jedan lajk na online peticiju i jedan hešteg često su prvi, a nekad i jedini koraci koje napravimo kada želimo pokazati da nam je stalo. U svijetu u kojem se sve odvija brzo i digitalno, takve geste djeluju kao minimum koji možemo uraditi. Ali pitanje koje se sve češće nameće jeste: da li je to zaista aktivizam ili samo osjećaj da smo nešto uradili?
Granica između stvarne brige i onoga što zovemo “performativni aktivizam” postala je prilično tanka. Danas je, barem na društvenim mrežama, skoro pa očekivano da imaš stav o svemu. Ako ne objaviš ništa o nekoj važnoj temi, može se činiti kao da te nije briga ili da si “van toka”. U takvom okruženju, mnogi objavljuju sadržaj više iz pritiska nego iz stvarne želje da doprinesu promjeni.
Problem nastaje onog trenutka kada se sve završi na objavi! Kada se telefon ugasi, a stvarni svijet ostane isti. Lako je podijeliti post, ali je mnogo teže izaći na protest, volontirati, uključiti se u lokalnu inicijativu ili posvetiti vrijeme nekoj zajednici. Prava promjena rijetko se dešava na ekranu. Ona se dešava među ljudima, kroz konkretne akcije i dugoročni angažman.
Ipak, ne bi bilo fer reći da mlade nije briga. Naprotiv. Današnje generacije imaju pristup informacijama kakav ranije nije postojao. U realnom vremenu pratimo sve, od klimatskih promjena i društvenih nepravdi do političkih odluka koje direktno utiču na naše živote. Ta količina informacija često stvara osjećaj preopterećenosti i nemoći. Kada vidiš toliko problema odjednom, teško je znati odakle početi.
U takvoj situaciji, online aktivizam može djelovati kao prvi korak. On daje osjećaj da nisi potpuno pasivan i da barem na neki način učestvuješ. Problem nije u tome što dijelimo objave, već u tome što tu često stanemo. Nedostaje nam struktura, jasni putevi i podrška da tu početnu brigu pretvorimo u konkretno djelovanje.
Dodatni izazov je i to što se aktivizam sve češće pretvara u trend. Vidimo kako određene teme postaju “popularne”, a zatim brzo nestanu iz fokusa. Nekada se čini da je važnije kako nešto izgleda na profilu nego šta se zapravo radi iza toga. Aktivizam tada postaje dio ličnog imidža, a ne stvarne želje za promjenom.
Sličan problem postoji i u svakodnevnoj komunikaciji. Ljudi često govore ono što se smatra društveno prihvatljivim, ali bez dubljeg razumijevanja ili stvarnog uvjerenja. To stvara površni konsenzus gdje svi “znamo” šta je ispravno, ali se malo toga zaista mijenja u praksi.
S druge strane, pravi aktivizam nije uvijek jednostavan ni ugodan. On traži vrijeme, trud i često izlazak iz zone komfora. Nekad podrazumijeva neslaganje s okolinom, rasprave, pa čak i rizik da budeš pogrešno shvaćen. Upravo zbog toga mnogi ostaju na sigurnijoj, digitalnoj verziji angažmana.
Ali važno je reći da online prostor ne mora biti beskoristan. Društvene mreže mogu biti moćan alat za informisanje, povezivanje i pokretanje inicijativa. Mnogi važni pokreti započeli su upravo online, ali nisu tamo i završili. Razlika je u tome što su iza objava slijedili konkretni koraci.
Možda je pravi izazov za našu generaciju pronaći balans. Iskoristiti digitalne platforme kao početak, ali ne i kao kraj angažmana. Prepoznati da jedan share može biti signal podrške, ali ne i rješenje problema.
Na kraju, pitanje nije samo da li nas je briga. Sve više se čini da jeste. Pitanje je šta smo spremni uraditi s tom brigom. Da li ćemo ostati na nekoliko klikova ili ćemo napraviti korak dalje, koliko god on bio mali.
Jer aktivizam ne bi trebao biti samo dio online identiteta. Trebao bi biti nešto što se vidi i u stvarnom životu, kroz djela, odluke i način na koji biramo da utičemo na svijet oko sebe.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Akademija omladinskog novinarstva” koji finansira Evropska unija kroz projekat “SEECheck network Fighting disinformation and misinformation through a network of fact-checkers” , a koji u Bosni i Hercegovini implementira Udruženje građana i građanki Zašto ne. Sadržaj je isključiva odgovornost autorice i izdavača, te izneseni stavovi u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Udruženja građana i građanki Zašto ne i Europske unije.
