Piše: Ajna Muratović
Odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine već godinama je jedna od najčešćih tema, kako u medijima, tako i u svakodnevnim razgovorima. Gotovo svako od nas poznaje nekoga ko je otišao ili ozbiljno razmišlja o odlasku. Zato se sve češće postavlja pitanje: da li mladi zaista žele napustiti svoju zemlju ili ih na to tjeraju okolnosti?
Odgovor nije jednostavan. Za većinu mladih, odluka o odlasku nije impulsivna niti laka. Ona je rezultat kombinacije ličnih želja, ekonomskih prilika, društvenih okolnosti, ali i emotivne povezanosti s mjestom u kojem su odrasli. Drugim riječima, nije stvar samo u tome gdje je “bolje”, nego i šta ostavljamo iza sebe.
Jedan od glavnih razloga zbog kojih mladi razmišljaju o odlasku jeste ekonomska situacija. Nezaposlenost među mladima i dalje predstavlja veliki problem, a čak i oni koji pronađu posao često rade za plate koje nisu dovoljne za samostalan život. Nakon završetka škole ili fakulteta, mnogi se suočavaju s istim izazovom: traži se iskustvo koje je teško steći bez prve prilike. Taj začarani krug obeshrabruje i stvara osjećaj da trud i obrazovanje nisu uvijek dovoljni.
Uz to, često se spominje i problem zapošljavanja putem veza i poznanstava. Mladi koji žele graditi karijeru na osnovu znanja i rada nerijetko imaju osjećaj da nisu u ravnopravnoj poziciji. To dodatno utiče na motivaciju i stvara sliku da je napredovanje u sistemu sporije ili teže nego što bi trebalo biti.
Pored ekonomije, važnu ulogu igra i politička situacija. Dugotrajna nestabilnost, česte političke tenzije i nepovjerenje u institucije utiču na to kako mladi vide svoju budućnost. Kada svakodnevno slušaju o podjelama, sukobima i sporim promjenama, nije iznenađujuće što mnogi počinju razmišljati o životu u uređenijem i predvidivijem okruženju.
Ipak, važno je naglasiti da ne razmišljaju svi mladi isto. Mnogi žele ostati u Bosni i Hercegovini jer ovdje vide svoj dom. Porodica, prijatelji, jezik i kultura imaju veliku vrijednost koju je teško zamijeniti. Za neke, odlazak nije opcija jer žele biti dio promjena i doprinijeti razvoju društva u kojem žive.
Postoji i sve veći broj mladih koji pokušavaju pronaći sredinu između ostanka i odlaska. Oni biraju da privremeno odu, najčešće zbog obrazovanja ili sticanja radnog iskustva, ali s idejom da se jednog dana vrate. Studiranje ili rad u inostranstvu vide kao priliku za napredak, učenje jezika i upoznavanje drugačijih sistema. Problem nastaje kada se nakon tog iskustva ne vrate, jer ne vide dovoljno razloga ili prilika u BiH.
Zbog toga se često kaže da problem nije samo odlazak, nego i nemogućnost povratka. Ako mladi ne vide prostor za napredak, teško je očekivati da će se odlučiti vratiti, bez obzira na to koliko su vezani za svoju zemlju.
Da bi se taj trend promijenio, potrebne su konkretne promjene. Obrazovni sistem treba biti bolje povezan s tržištem rada, kako bi mladi nakon školovanja imali realne šanse za zaposlenje. Potrebno je više ulaganja u zapošljavanje mladih, podrška novim idejama i projektima, kao i stvaranje okruženja u kojem se trud i znanje prepoznaju i nagrađuju. Jednako važno je i smanjenje korupcije, jer bez povjerenja u sistem teško je graditi dugoročnu budućnost.
Također, mladima treba dati više prostora da učestvuju u donošenju odluka. Kada imaju osjećaj da njihov glas ima težinu, veća je vjerovatnoća da će se osjećati povezano s društvom i odgovorno za njegov razvoj.
Na kraju, može se reći da mladi u Bosni i Hercegovini ne odlaze zato što ne vole svoju zemlju. Naprotiv, mnogi odlaze upravo zato što žele sigurniji, stabilniji i dostojanstveniji život. Ako BiH uspije stvoriti uslove u kojima mladi mogu planirati budućnost bez straha i neizvjesnosti, odlazak više neće biti jedina opcija. U tom slučaju, ostanak će postati izbor, a ne kompromis.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Akademija omladinskog novinarstva” koji finansira Evropska unija kroz projekat “SEECheck network Fighting disinformation and misinformation through a network of fact-checkers” , a koji u Bosni i Hercegovini implementira Udruženje građana i građanki Zašto ne. Sadržaj je isključiva odgovornost autorice i izdavača, te izneseni stavovi u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Udruženja građana i građanki Zašto ne i Europske unije.
