Emigrantski Sevdah: Protiv suživota i tolerancije

27. februar 2018. godine, jedan sat iza ponoći.

Izlazim iz taksija u snježno nevrijeme. Pretrčavam preko pješačkog prelaza, gotovo bez gledanja, u želji da što manje vremena provedem na mećavi koja vlada. Krećem se nizom zgrada u Gosposvetskoj ulici na broju 83, dolazim do doma 7, otključavam ulaz, prolazim kraj kabine u kojoj nema noćnog čuvara, ulazim u lift i penjem se na četvrti sprat. Otključavam ulazna vrata apartmana M31-33 i kako guram vrata, tako se svjetlo automatski uključuje. Tiho ulazim u apartman, svjestan koja su doba. Na prstima se šunjam u svoju sobu i krećem raspremati stvari. U trenutku dok ostavljam jaknu na vješalicu, čujem korake kako kreću prema mojoj sobi. Probudio sam je, pomislim, okrećem se i pred vratima vidim Yanxi. Ulazi u sobu, bez riječi, prilazi mi, grli me i tihim glasom progovara: „Otišli su. Svi naši prijatelji su otišli“.

Zvukovi i osjećaji

Sedam dana koje sam proveo u Berlinu nisam imao priliku da razmišljam o onome što se sve dešava u Mariboru. Realno, kako bih? Berlin je grad koji se veoma brzo uvuče pod kožu svakom emigrantu koji ga posjeti. Grad koji je bio centar inspiracije Lou Reedu, Iggy Popu i David Bowieju u 70-im. Sasvim logično je centar inspiracije i jednom Armanu Fatiću u 2018-toj godini. More jedinstvenih muzeja, ulična umjetnost koja krasi gotovo svaki oronuli gradski zid, blještavilo plakata koji često svojom kreativnošću zaslužuju mjesto u muzejima moderne umjetnosti ili galerijama. Gdje god se čovjek okrene, u Berlinu će ga dočekati nešto jedinstveno i predivno. Kako je ovaj grad, do prije trideset godina podijeljen zidom, postao jedan od najvećih centara kulture današnjice?

Migranti svih zemalja, ujedinite se!

Prosto, pad fizičkog zida je jednostavan kada se ljudi riješe mentalnih zidova u njihovim glavama. U Berlinu je moguće vidjeti kako ljudi sa poteškoćama u razvoju obavljaju svakodnevne poslove, bez stigmatizacije od strane društva ili politike. Moguće je vidjeti lance brze hrane čiji su vlasnici porijeklom s Bliskog ili Dalekog Istoka. Berlin je grad u čijem centru „čistokrvni“ Nijemci s radošću služe kebab i falafel kod svojih turskih šefova. Danas kada čovjek uđe na U-Bahn, najpopularniji i najbrži prijevoz u ovom gradu, obujmi ga kulturološka raznolikost koja izaziva šok nekome tko je prvi put tu. Najzanimljivije, u Berlinu ljudi ne vide razliku između sebe i onih kojima su okruženi. Emigranti svih zemalja, ujedinjeni, žive i rade, razvijaju ovu metropolu u kojoj se svatko može osjećati domaćim.

Noć u Schönebergu

Već prve noći, Berlin je i meni pripremio svoju toplu dobrodošlicu u naselju Schöneberg. Denis, berlinski kurator i umjetnik (s kojim sam radio intervju prije nekoliko mjeseci) pozvao me na KunstSalon u svojoj privatnoj galeriji. Koncept je jednostavan, tipično berlinski. Pažljivo odabrana skupina ljudi iz svijeta umjetnosti i novinarstva dobiva pozivnicu za okupljanje u privatnoj rezidenciji oblikovanoj za potrebe performativne večeri. Ulaz se otvara na svega 15 minuta, i tko ne stigne u tom vremenu da se pojavi ostaje uskraćen za jedinstveno iskustvo.

„The Board in the House of Curator“ kojem sam imao priliku prisustvovati prezentirao je dva rada, jedan od uličnog umjetnika iz Sarajeva čiji stil se najbolje može opisati samo kao pripovijedanje sprejom, te drugi rad od berlinske spisateljice koja oblikuje svoju književnost u jarkim bojama koje dominiraju zidovima metropole. Dok je spisateljica Nora Linnemann podarila gostima nezaboravnu pripovijest o urbanom životu Berlina u kojem iz dana u dan društvo sve više gubi klasne i ne primjećuje rasne, spolne i religijske podjele, Sarajlija Jeron je utisnuo sebe u dvadeset jedinstvenih radova za posjetitelje.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Nakon uvodnog govora o umjetnicima, te Norinog čitanja novele, gomila stranaca ostala je u ovom malom prostoru upoznajući se sa Jeronovim radovima. Ubrzo je mala skupina ljudi krenula da se međusobno upoznaje. Ljudi iz Londona, New Yorka, Amsterdama, Berlina, Sarajeva i tko zna od kud sve ne, krenuli su otkrivati nova mjesta u svijetu, nove pristupe umjetnosti i drugačije svjetonazore, upijajući inspiraciju koja je zavladala privatnom galerijom. To je ta magija Berlina, čak i mali stan preuređen u galeriju je dovoljno velik da u njemu otkriješ čitav svijet, dobiješ želju da budeš bolji u polju svog djelovanja te da surađuješ sa što je moguće više nevjerojatnih ljudi.

Post-berlinski osjećaji

Sjedim za stolom u svom prostranom novom apartmanu koji je zamijenio malu sobicu iz doma 4. Upravo sam završio s čitanjem odlomka Hegelove „Fenomenologije duha“, Yanxi je na fakultetu, jedino društvo trenutno su mi tišina i samoća. Apartman koji dijeli samo nas dvoje, nakon što smo pet mjeseci proveli dijeleći sve s još 16 drugih studenata, dolazi mi kao totalni šok. „Kinoslaveni“ su dijelili sve, bilo da je u pitanju hrana, piće i neke druge materijalne sitnice, ili pak osobne priče, trenutne misli, emocije, dobro, podjednako kao i loše…

Kinoslaveni su me izliječili straha koji sam imao prema profesorima i ljudima na pozicijama, koji se okorištavaju o svoje privilegije. Ovdje u Mariboru ja sam osjetio šta znači sloboda, po prvi put sam pokazao kakav sam zaista, bez potrebe da skrivam svoje emocije, jezik kojim govorim, moje vjersko opredjeljenje ili moju prošlost. Znam da su i oni, također, bili u potpunosti ono što jesu. Znam da smo mnogo jedni od drugih naučili i siguran sam da to oni neće odbaciti, kao likovi iz The Breakfast Cluba, odlaskom natrag u svoje domovine.

Tišina tolerancije i suživota

Ima ona jedna narodna mudrost: „Ako nemaš šta da kažeš, bolje ti je šuti“. Moje odsustvo od pisanja u posljednjih mjesec dana više bi se uklopilo u jednu drugu, (nepostojeću) mudrost: „Ako ne uspijevaš izraziti šta osjećaš, bolje ti je šuti“. I zaista, šutio sam, jer nisam znao kako da opišem tišinu i usamljenost na koju sam se morao naviknuti u novom domu. Ali evo, sad imam potrebu nešto da kažem, sad imam potrebu da to izlijem iz sebe bez trunke srama!

Ma j*bo suživot i toleranciju, koju nam svaki dan naši mediji serviraju, jednako kao i nacionalizam. Sve  je to za one plitke duše okorjele u narcisoidnosti i paranoji. J*bo i tebe dragi Hegelu i tvoju gospodar/rob dijalektiku. Dosta je bilo onih naših (“gospodara” kako bi Hegel rekao) koji su najbolji i nepogrešivi. Dosta je onih koji misle/žele da imaju moć i onih drugih (“robova” po Hegelu) koji kontaju da ovi prvi griješe i stoga ih žele odstraniti, a nisu svjesni da ni sami nisu ništa bolji. Kada naučimo živjeti s drugima i dijeliti s drugima, bez straha da će nam oni nauditi, kada se oslobodimo mentaliteta jastva, gdje je ono naše najbolje i najpametnije, tek tada će pasti mentalni zidovi među narodima i narodnostima naše domovine, i tek tada ćemo moći napredovati.

arman.fatic

arman.fatic

Sarajevski bloger/kolumnista, zagrebački filmski kritičar, mariborski student filozofije. Emigrant koji živi svoj sevdah i svakog dana bježi od sebe kako bi svake noći bio malo bolja osoba.

Volimo pročitati vaše mišljenje...