Prikaz knjige „Sjećanje šume“, Damir Karakaš, Buybook, 2017.
U svojoj devetoj knjizi, Damir Karakaš nas iznova vodi u Liku, mjesto svog odrastanja. „Sjećanje šume“ na osebujan i autentičan način – kao i prethodna djela iz Ličke sage („Kino Lika“, „Eskimi“, „Pukovnik Beethoven“) – donosi grotesknu sekvencu iz ruralnog života iz perspektive neobičnog dječaka. Tridesetak priča, mada funkcionišu besprijekorno samostalno, tvore tematski vezanu cjelinu o jednom (ne)sretnom odrastanju, ispisanu u prvom licu.
Roman je do sada dobio nagradu „Fric“, koju dodjeljuje „Express“, te „Kočićevo pero“, a prvo hrvatsko izdanje rasprodano je za manje od dva mjeseca. Po motivima knjige režirana je i istoimena predstava, a knjiga je uvrštena i u srednjoškolsku lektiru u Hrvatskoj.
Autor kaže da je ovo roman o djetinjstvu „u kojemu se natječu strah i volja, dodiruju trauma, humor i poezija, roman kakvog svaki pisac ima pravo napisati samo jednom u životu“, te dodaje da je opasno pisati o djetinjstvu, jer je to jako bitan period u životu svakog čovjeka, u njemu se stvara slika svijeta. A iskustvo je to koje treba da napravi balans između dječijeg očišta i pripovjedača, kako bi to izgledalo vjerodostojno.
Mada Karakaš nigdje jasno ne otkriva vrijeme radnje, uzmemo li da su dječakovo odrastanje obilježili uvođenje struje i vode u kuću, te kupovina bojlera i televizora, jasno se može naslutiti vremenski kontekst jugoslovenskog socijalizma kao hronotopski okvir romana.
U ruralnoj sredini vrijediš onoliko koliko možeš doprinijeti, odnosno koliko radiš.
Upravo tu Karakaš postavlja centralni konflikt svoga romana. Ako imaš srčanu manu kao dječak, protagonist romana, ti si kolateralna šteta. Tako otac, ne pokazujući ni najmanje empatije i ljubavi za dječaka u romanu kaže: „Šta će jadan kad je faličan.“, ili kad dječak ne ispuni njegova očekivanja „Šta Bog stvara ono što ni za živit?“. U ruralnoj sredini bolest je i društveno neprihvatljiva. Sramota je. Košta. Tako dječaka u jednom trenutku pregledava veterinar koji se slučajno zatiče u blizini.
Snaga ovog romana otkriva se u prikazima svakodnevnog života koji je prožet oniričkim vizijama, strahovima i predrasudama. Najbolji primjer tome je nepopravljiv jaz između oca i sina, sprega emocija između dvije suprotne strane u neumorivom boju između potrebe za prihvaćenošću, kako bi se osjetio muškarcem, kod dječaka i neobjašnjivog poriva oca da mu dijete sraste s okolinom.
„Sjećanje šume“, dakle, ne samo da kontekstualizira patrijarhalne odnose u užoj porodici, a zatim i u društvu, nego unosi i određene frojdijanske elemente. Karakaš to reflektira kroz dječakovu neprestanu sumnju u sebe, njegovo propitivanje fizičke spremnosti, njegovo neprestano zagledanje u tijelo i u mršave noge, za koje je otac jednom promumljao da mu se gade. Dječak je, primijetit ćemo, smješten između dvije vatre: majke i oca, zbog čega je vječno suočen s emotivnom hladnoćom koju patrijarhat nameće muškarcu i čežnje za majčinskom ljubavlju i brigom, koje on relativno dobija na kašičicu. Nametnuti socijalni konstrukti su i za mnoge muškarce traumatično iskustvo, a suočavanje s tim stvarima, u korespondenciji s njegovim zdravstvenim stanjem, donosi i izvjesne posljedice. Emotivna odbačenost izaziva traumu, trauma nosi vječne posljedice, od odustajanja od fudbalske i košarkaške karijere do obeshrabrenosti da se skine, pokaže pred djevojčicama, da se zapita hoće li proći regrutaciju – prvi ispit muškosti.
Roman je preplavljen govornim zavičajnim idiomom, po kojem je Karakaš prepoznatljiv jer je jedan od prvih autora 90-ih koji ga uvodi u svoju književnost. Njegova prepoznatljiva karakaševska rečenica odmjerena je, tečna, razumljiva, ali i poetična. Njegove rečenice su zgusnute, ali ne i hermetične. Njegov se stil ne odlikuje brojnim stilskim figurama, ali iza svake rečenice stoji neko značenje. Prema tome, iako Karakaš govori o svojevrsnom mikrokosmosu uobličenom u Lici, njegovo se značenje ipak prelijeva i prenosi na makrokosmos. Drugim riječima, emocije, empatija i sve ostalo što se latentno provlači redovima romana korespondira s atmosferom djela, a preko svega toga odzvanjaju našim umom i prostorom. Sve ove stilske odrednice u romanu „Sjećanje šume“ bivaju boldirane činjenicom da sve što je ispričano primamo s djetetove tačke gledišta.
„Sjećanje šume“ je knjiga koja se čita u jednom dahu, bez prekida; a onda se naknadno, u mislima, čitalac neprestano vraća na njene bajkovite i surove slike, koje zahtijevaju poniranje i preispitivanje vlastitog djetinjstva.
