Sabina Skenderović je pustolovka koja ne miruje ni kada sneg prekrije bosanske planine i inje obavije iglice četinara koji rastu na strmim obroncima. Sabina je avanturistkinja čiji koraci inspirišu svakoga ko lista fotografije mesta koja je obišla. Ona je uporna u savladavanju planinskih vrhova, pešačenju preko talasa na livadama i dokaz je protiv svih nas koji udišemo smog u gradskim kotlinama. Sabina je nastavnica engleskog jezika s bogatim iskustvom u radu s decom i omladinom. Ova nastavnica trenutno predaje engleski jezik u Centru BIG BEN u Tuzli i sebe opisuje kao nezaustavljivu.
Sabina ističe da je svako mesto na svetu na svoj način posebno, ali putnik tu posebnost može doživeti samo ukoliko se istinski prepusti čarima svake nove destinacije. Izdvaja tri vlastita primera. „Nikada neću požaliti što sam s vlasnicom apartmana iz Trpnja išla u lov na školjke i radila peeling lica na njihov način s morskom solju. To je moja preporuka – uronite u bilo koje mjesto u koje idete istinski. Nikada neću požaliti što sam čak do Barcelone nosila role jer sam prošla s rolama njihovo najduže šetalište gdje njihovi stanovnici rolaju, šetaju i voze bicikla. Nikada neću požaliti što sam s ocem bila u Rimu u apartmanu, u dijelu gdje obični Rimljani piju jutarnji espresso, a mi smo sa njima sjedili“, kaže Sabina i savetuje: „Moram reći, i to zaista nije samo fraza, da je svako mjesto posebno, ali bitno je da ne idemo samo utabanim putevima masovnog turizma nego da zađemo malo i u neke ulice i neka mjesta koja nismo planirali, da se nekad malo izgubimo i da doživimo grad kao da živimo tamo.“
Jedna od najbitnijih stvari za dobro putovanje jeste sama priprema za put. Sabinu smo pitali šta obično sa sobom nosi kada putuje. „Kada sam bila na kampovanju na Mljetu, ponijela sam samo osnovne stvari. Međutim, kada sam bila u Grazu na međunarodnoj konferenciji, u prtljag sam morala ubaciti i šminku, kao i dodatne materijale da predstavljam državu. Ono što uvijek nosim je naravno osnovna higijena, ali i nešto toplo za obući, čak i kad je ljeto. Pošto volim plivanje, uvijek nosim kupaći. Ukoliko putujem s društvom, bitan je dogovor oko nekih stvari tipa ko će ponijeti fen, ko deterdžent itd. To su osnovne stvari, a kada se raspodijele uloge, svima bude lakše.“
Naša sagovornica ne putuje samo po svetu, već se trudi da upozna što više lepota Bosne i Hercegovine. Po njenom mišljenju, mnogi atraktivni predeli u našoj zemlji se ne promovišu dovoljno i nisu prilagođeni za posetu većeg broja ljudi s različitim potrebama. „Vidjela sam da se prirodna ljepota Alpi može porediti s ljepotama Bjelašnice, ali na skijalištima na Alpama sve je razrađeno do utančine tako da se zaista te ljepote mogu doživjeti u potpunosti“, dodaje Sabina.
Ona smatra da su stare kule u BiH velika šansa za razvoj turizma, no prvo bi trebalo poraditi na njima, ne samo u smislu renoviranja nego i uvođenja dodatnih sadržaja. Za primer nam, kaže, mogu poslužiti Britanci. „U posjeti dvorcima u Engleskoj primijetila sam da su uvedene neke aktivnosti koje približavaju posjetiteljima period u kojem je dvorac sagrađen a istovremeno to čini posjetu dvorca interesantno. Tako su moji učenici imali priliku da koriste luk i strijelu (i uspjeli su centar pogoditi), da igraju društvene igre koje su plemići igrali u to doba, da obuku njihove odjevne predmete…“
Sabina je izdvojila i tri momenta s putovanja koji su joj se najviše ucrtali u sećanje: „Jedan od trenutaka koje neću nikada zaboraviti je prvi obilazak Eiffelovog tornja, tj. prvi pokušaj. Kao dobitnik nagrade od Francuske ambasade, bila sam u Parizu sedam dana s grupom mladih iz raznih dijelova svijeta. 
Jedan od zadatak koji smo imali je da se popnemo stepenicama pješice na drugu etažu Eiffelovog tornja, ali je iznenada počela strašna oluja pa smo se morali vratiti. Drugi momenat je kada sam putovala iz Perugie kao student, kofer mi je bio pretežak, a trebala sam prijeći s koferom do perona dva niza stepenica. Jedan momak mi je pomogao da ga uznesem bez molbe. Tada sam ga blagoslovila i uvjerila se još jednom u ljudsku dobrotu. Treći momenat je ronjenje u Crvenom moru. Toliko sam uzbuđena bila da, iako sam ronilac prve zvijezde, umalo sam se udavila.“
Ipak, najveće bogatstvo putovanja su novi ljudi koje upoznajete i nova znanja koja o njima i njihovim zemljama, običajima i kulturama usvajate. Sabina nas podseća kako slučajni kontakt sa strancem može prerasti u novo prijateljstvo. „Kada sam radila kao au-pair u malom selu pored Beča, prilikom prve posjete centru grada upoznala sam Kineza Christofera koji je bio izuzetno ljubazan i ponudio se da mi pokaže neka mjesta u gradu i oko kupovine karata koje su mi bile potrebne. Prva reakcija, koju naravno nisam izrekla, je bila da je možda neki manijak ali sam ipak pristala. Na putu trebamo biti oprezni ali također ukoliko smo previše oprezni, onda ne možemo ništa novo ni naučiti niti upoznati nove ljude. S Cristoferom sam i dan danas u kontaktu.“
Putovanja su i najbolji način da se razbiju stereotipi i predrasude koje imamo prema drugom i drugačijem. Naprimjer, o Englezima možemo često čuti da su hladni i prekonzervativni kao narod. U stvarnosti, to baš i nije tako, kaže Sabina. „Moje iskustvo je suprotno. Englezi su gostoprimljivi, ali ono što ih razlikuje od naroda Balkana je da se u šalama i konverzaciji ne upliću u vaš privatni život.“
Kroz putovanja se i sam putnik menja. Od navika do ponašanja, sve to prolazi kroz proces promene kod čoveka koji često putuje, upoznaje nove ljude, mesta, narode, kulture…
Sabina nam za kraj razgovora pojašnjava kako su nju putovanja promenila na bolje: „Svaki put naučim nešto o drugima i sebi i želim da budem bolja osoba i odvažniji svjetski putnik. Ranije sam putovala s dosta prtljaga, sada s puno manje. Ranije sam bila više introvertna, ali samo putovanje uvijek vodi ka upoznavanju i komunikaciji. Prijateljice iz Brazila koje sam upoznala u Italiji i koje su studirale sa mnom u Perugi su bilo toliko komunikativne da sam poželjela i ja da tako jednostavno komuniciram, i kroz druženje s njima, polako sam se počela otvarati novim prijateljima i prilagođavati novim situacijama. Ranije sam bila previše svjesna svojih mana na tijelu. Jedna prijateljica Ruskinja me je naučila da volim sebe i prihvatim sebe. Zračila je prirodnom ljepotom jer je voljela sebe.“
