Željela bih s vama podijeliti priču o Maji, neznanoj junakinji čije porijeklo, prezime i godine nisu važni. Ona je žena, diplomirana ekonomistica i supruga. Maja trenutno nije zaposlena, jer njezin suprug smatra kako je njezino mjesto u kući. Njihov život je dobar i Maja ga ne bi mijenjala. Sve dok je njezin suprug trijezan, ona nema razloga za brigu. U istoj ulici, samo nekoliko kuća dalje, živi Jelena, pedesetogodišnja samohrana majka koja već dvadeset godina radi za istog poslodavca. Njezine muške kolege već godinama za isti posao dobivaju veću plaću, ali Jelena se ne smije žaliti. Njezina kćerka je dobila otkaz onda kada je ostala trudna, a Jelenin minimalac ne može pokriti sve njihove troškove.
Početak godine obično donosi nadu u bolje sutra, brojne liste želja i planova, te poneki mamurluk, no početak ove godine obilježio je malo drugačiji scenarij. Medijski prostor bio je preplavljen serijom tekstova, fotografija i videozapisa o poznatom scenaristi i učitelju glume Miroslavu Miki Aleksiću i djevojkama koje je on seksualno zlostavljao dugi niz godina.
„Brak je loš izbor! Brak boli! Osjećam se kao sluga. Traži da mu alkohol donosim dok ne popije dovoljno da me napastvuje da ne mogu da sjedim tri dana. I taman kada prođe, ide ispočetka sve. A trpim. Moram. Imam djevojčicu koju još školujem. A i trebaju mi pare za život. Umrijet će on pa ću valjda i ja malo proživjeti. A zarast će sve što on napravi. Ljudsko je tijelo to. Zacijeli. A sramota je da se pročuje to.“
Imaš petnaest godina i prvi put si nazvana kurvom. Imaš šesnaest godina i prolaziš kroz pun klub. Ruke stranaca koriste priliku da te u prolazu dohvate za struk ili butinu. Imaš šesnaest godina i sjediš na podu ženske svlačionice dok ti suze peku obraze jer te tvoj prvi momak uhvatio za sisu, a ti to nisi htjela. Imaš sedamnaest godina i samo si jedna od niza osoba kojima je prijatelj iz razreda poslao gole slike vaše drugarice iz razreda. Imaš sedamnaest godina i drugarica ti jedva izgovori: „Uzeo je moju ruku i stavio je u svoje gaće. A ja to nisam htjela.“ Imaš osamnaest godina i momak te ubjeđuje da ćeš uživati. Krišom te fotografiše pa ucjenjuje. Imaš osamnaest godina i govoriš nepoznatom čovjeku da ne želiš piće od njega, a on te pošalje u pičku lijepu materinu. Kažeš nekom iz svog DM-a na Instagramu da nisi zainteresovana, a on nastavlja da ti se javlja. Proganja te. Imaš koliko godina kada shvatiš da je sve ovo nasilje?
„Nije ti muž, samo ti je dečko, ne moraš se toliko žrtvovati“, reče mi nedavno jedna prijateljica u najboljoj namjeri da me zaštiti od potencijalne korone. Jer, eto, desi se i to da odlučite pomagati partneru i biti uz njega, bez obzira na to što ne dijelite isto prezime, domaćinstvo ili nekretnine. Na sreću, nije korona, ali na nesreću, šta onda ova izjava jeste? Šta se to „mora trpjeti“ ako ti je neko muž i zašto je opravdano podnositi žrtvu ako je potpisana istim prezimenom?