– Ime oca?
– Siniša.
– A gdje su vam njegovi ostali podaci?
– Nema ih jer ga ne poznajem, iako nosim njegovo prezime.
Jedna kap u moru institucionalnih razgovora na kojima s čuđenjem pitaju o njemu. A njega od rođenja nema. Ali za uspomenu ostalo je prezime, kao podsjetnik da možeš biti njegova, iako on to priznao nikad nije.
Priča o mom ocu sasvim sigurno je jedna od onih koje su me nepovratno, nemilosrdno i dugoročno obilježile kao osobu. Onoga čega nema, bez toga se može, reklo bi se, ali o onome čega nema, rekla bih da se najviše govori. Ili, u suprotnome, najviše ćuti, a onda i najviše boli. U ljubavi i ratu je sve dopušteno, tako su barem govorili, a upravo je u godini mog rođenja 1994. trajalo oboje. Jedna ljubav, jedan mladalački san i jedan odlazak na ratište. A nekoliko mjeseci kasnije i jedan poziv. Promijenili su život moje majke, a kasnije i mene.
Prekasno za abortus, prerano za planove
Da je sve zaista i dopušteno, svjedočio je upravo poziv u kojem otac obavještava moju majku da se zaljubio na ratištu i da se po povratku kući ženi. Uprkos činjenici da je moja majka trudna i da čeka njihovo dijete. Prekasno za abortus, prerano za planove, realno za tugu. Moja majka ostaje sama, a potom kreće u pravnu borbu zajedno s mojom bakom.
Skupljaju se zadnje pare da se ode na sud i da se traži alimentacija. Prvenstveno se pak traži test očinstva, dabome. A onda i nakon potvrde da sam njegova ostajem ipak ničija. Ni na jednom ročištu se ne pojavljuje, a nedugo kasnije njegov advokat savjetuje da „prestanu tražiti pravdu“ jer Velaga ima dobre veze, izbjeći će plaćanje alimentacije, kao i snošenje bilo kakve vrste odgovornosti. Mama i baka odustaju. I tu priča tek počinje.
Kad na startu imaš jedno odustajanje, teško je naučiti se borbi. Kad na startu imaš prezime nekoga ko te priznati neće, uprkos svim mogućim dokazima, nemoguće je ne osvrnuti se na tu etiketu. Čija si kad si tako ničija? Najbolje znam ja kroz sve godine. Gdje god je trebalo imati oca, nisam ga imala, a tamo gdje mi nije trebao, pojavljivao bi se između redova. U osnovnoj školi kad su pitali „Čija si ti?“, u društvu tradicionalnih porodica, u odrastanju, u izlascima, u svakom pitanju i odgovoru.
Ne zaslužuju li sva djeca srećno djetinjstvo?
Kad si tako ničija, teško je objasniti zašto i prezime čuvaš. Ipak, sviđalo mi se oduvijek jer nije tipično, a priča o njemu je još manje tipična. Zato sam je uostalom i napisala, pobjedivši sebe, a na neki način i njega. Tako su nastala „Ničija djeca“, tekst o meni i bratu, kroz naše odrastanje. No, ono što vrijeđa jeste kako se olako ljudi uhvate uloga, bez pročitanog scenarija. A onda olako i odustaju od njih, bez izgovorene replike. Nedugo kasnije se, pak, u novom filmu snađu sasvim solidno. Meni možda nije znao biti otac, ali djeci u novom braku čini se jeste. I to boli, vrijeđa i ponižava na svakodnevnom nivou. Jasno je naravno da djeca nisu kriva, ni ja, a ni oni, ali nismo li jednako zaslužili srećno djetinjstvo?
Sreća se krije u malim kolibama, na ušuškanim mjestima, na najvišim policama. Sreću sam imala i imam u našoj maloj porodici u malom tavanskom stanu, ali nisam se prestala pitati šta bi bilo da je ostao. No dobro što je otišao, jer bolje je odustati kad ne znaš, nego loše preuzeti odgovornost za nečiji život. Zato sam je naučila sama preuzeti za sebe i na tome mu hvala. Da je ostao, ne bih znala koliko mogu sama sebi biti oslonac i čvrsta ruka, čak i onda kada se slomim.
Zar se ljudi mogu tek tako odricati djece, bez ikakvih sankcija?
Šta reći za sistem koji te kroz rodni list podsjeća da ga imaš, a istovremeno onemogućuje da na bilo koji način to osjetiš?! Šta reći za pravosuđe koje te ošamari na rođenju, da bi kroz odrastanje gledao na ogledalo je li crvenica prošla, a jasno ti je da nije?! Zar se ljudi mogu tek tako odricati djece, bez ikakvih sankcija? Ili je u ovom društvu odavno nepisano pravilo da imaš prava onoliko koliko imaš štele?
Paleta emocija, od empatije do sažaljenja, pojavi se na licima ljudi kada shvate moju priču. A toliko malo toga znači u poređenju sa željom da vidiš lice čovjeka koji već 26 godina nema hrabrosti da kaže makar to jedno: „Jebiga. Nisam znao. Nisam mogao.“ Dok drugi uporno mogu i nalaze načine da te podsjete na to da njega nema, on ne pomišlja na to da pokaže da je živ i nadam se postiđen, jer time bi barem pokazao da je čovjek koji zna kako da se kaje, ali i da osjeća bilo šta sem ravnodušnosti.
Kad sistem zašije etiketu, ona ostaje dobro vezana
Čiji si kad si tako ničiji, pitanje je na koje brojna djeca u svijetu svakodnevno odgovaraju, dok se etiketa „ničiji“ pere i ispira. Sad na 90 stepeni, a onda na kratkom hladnom pranju. Svaki pogled u rodni list kao hladan tuš. Sara (Siniša) Velaga. Kratka životna priča u tri riječi. Moje ime kao podsjetnik da sebi jesam i moram ostati prva, njegovo ime kao sugestija u zagradi da je odgovoran i zaslužan za stvaranje mene, a potom prezime kao jedino zajedničko što nas na papiru veže, dok nas u realnosti izgleda ne veže ništa.
Kad sistem zašije etiketu, ona ostaje dobro vezana, jer moguće je da si ničija i kad si na papiru njegova. Odgovornost se pak tako lako ne prišiva, u društvu u kojem slobodno krše pravila svi oni sa samog sistemskog vrha. Jer im se može, jer su „nečiji“ i jer su neko, mada im djela pokazuju nulu – i na papiru i u realnosti.
Kad si tako ničija, prepuštena si sebi. Ali i porodici koja te nauči neke nenadane lekcije vrlo rano. Jer, odjednom bez muškarca u kući i bez sistemske zaštite i podrške u vidu alimentacije, naučiš da moraš zarađivati novac za sebe još od ranih dana. Mama prihvatiti gomilu dodatnih poslova a baka podučavati djecu pod stare dane honorarno. Sve zato što jedan muškarac nije dovoljno muško da bude otac. A sistem ti postane loš očuh.
Kad si tako ničija, svoja si. I ne daj da te svojataju kroz život, mnogi koji bi htjeli etikete da prišiju. Ostani svoj i ostani svoja, bez obzira na podsjetnike o jednom odustajanju, o slomljenim snovima i rasutoj porodici. Neka ti ono što od takvih roditelja ostane bude lekcija da nikada u životu ne dozvoliš sebi takav biti. Ništavan i kukavica da priznaš svoju odgovornost. Za nečije postojanje u ovom ionako okrutnom svijetu.
*Naslovna fotografija – privatna arhiva
