Damir Karakaš: „Ljudima koji malo čitaju, fali jedna dimenzija“

Za „Sjećanje šume“ je rekao da je roman o djetinjstvu „u kojemu se natječu strah i volja, dodiruju trauma, humor i poezija, roman kakvog svaki pisac ima pravo napisati samo jednom u životu“. Knjiga je prošle godine dobila Kočićevo pero u Banjaluci, u Zagrebu književnu nagradu Fric, koju dodjeljuje Expres, zagrebačko kazalište Gavella postavilo je po motivima iz romana i istoimenu predstavu, a djelo je uvršteno i u obaveznu lektiru u Hrvatskoj. Sve je to i više nego dobar razlog da razgovaramo s ovim književnikom o poziciji pisca, mentalnoj higijeni, važnosti čitanja, migrantima, Parizu…

 

Šta sve treba da se desi odnosno šta sve treba da se poklopi da se napiše jedna ovakva knjiga?

Ovo je knjiga o djetinjstvu, a knjige o djetinjstvu su – to pisci znaju – vrlo opasne. Djetinjstvo je jako bitan period jer se tu stvara slika svijeta. Postoji još jedna opasnost, od naknadne pameti. A teško je i ući u svijet dječije metafizike, te naći pravi balans između dječijeg očišta i pripovjedača. Ja se uvijek referišem na Mešu Selimovića, koji je rekao da bi svaki pisac trebao imati 50 godina, pa tek onda napisati svoju prvu knjigu. Ovdje je bilo bitno iskustvo, a s obzirom da mi je ovo deveta knjiga, jako sam iskusan i zato sam se sada odlučio na tu knjigu. Da sam je pisao prije par godina, sigurno ne bih uspio.

 

Pišeš o Lici jer si iz Like. Spočitavaju ti da si zločinac koji je osramotio svoj zavičaj. Čak te se i dio familije odrekao. Koliko mjesto na kojem smo rođeni određuje nas kao ličnosti? Kako izaći iz malog mjesta i uzdići se iznad predrasuda koje vladaju palankom?

Prirodna pozicija pisca je da bude u nesporazumu s okolinom. Ja sam uvijek skeptičan prema piscima kojima dižu spomenik u njihovom kraju. Mnogo ljudi me ne voli, ali imam i grupicu svojih istomišljenika u Lici. Sad je bila predstava u Gavelli i sto ljudi je došlo iz Brinja, tako da nisu baš svi protiv mene.

 

Koliko sredina utječe na nas, govori nam i tvoja anegdota s plivanjem, gdje tvrdiš da je tvoja desetogodišnja kćerka plivala bolje od tebe i da ti je bilo jako teško da uspostaviš autoritete u moru. Kada si naučio da plivaš…J?

Naučio sam s tri godine. Ali, treba shvatiti da kod mene nema ni rijeke, ni jezera, nismo imali gdje učiti plivati. Oduvijek sam imao strah prema moru; ni moj otac ni djed ne znaju plivati. Oni su plivače jako mrzili, jer su živjeli u planini i naviknuti su bili da rade od jutra do mraka. Kad bi vidjeli turiste na plaži mrzili bi ih, jer su mislili da su to lijenčine. Ja sam im pokušao objasniti da su to ljudi koji rade u firmama i da se preko ljeta odmaraju. Moj otac je radio u Hidroelektri i kad bi preko ljeta dva mjeseca dolazio na odmor, tada bi radio još više.

 

Knjiga „Kino Lika“ je ekranizovana. Dalibor Matanić je to majstorski napravio. Koliko je slična, a koliko različita tvoja i njegova percepcija Like? Šta je drukčije?

Kod snimanja filma ja sam znao ono što je u razgovoru između Borhesa i Sabatha… Knjiga je kad je čitaš, a film kada pričaš nekome o knjizi. Tako da, film je Matanićev film, a knjiga „Kino Lika“ je moja knjiga. U Matanićevom filmu je po prvi put selo prikazano na jedan drugačiji način. Moj urednik i prijatelj Dalibor Perišić je napisao da je ta knjiga kamen-temeljac za seoski underground. Knjiga je tematski i stilski vrlo neobična.

 

Postoji jedna zanimljiva priča vezana za izlazak tvoje knjige „Bosanci su dobri ljudi“. Šta te pitao otac?

Da, pitao me za koji je razred knjiga, a ja sam rekao da je za prvi. A pošto je „Sjećanje šume“ ušlo u lektiru za srednju školu, sada sam anulirao. Bilo je to vrlo nezgodno vrijeme za objaviti knjigu „Bosanci su dobri ljudi“, jer tada biti Bosanac nije bilo baš popularno. Ili si Srbin, ili Hrvat, ili Bošnjak, nisi smio da promovišeš Jugoslaviju ili Bosnu.

 

Vole li Ličani knjigu? Kako se nose s Ličkom trilogijom?

Ljudi u regionu, ne samo u Lici ili u Hrvatskoj imaju problem s čitanjem.

A ljudima koji malo čitaju fali jedna dimenzija. Pogledajte malo u te ljude, u kafiću, na ulici, pogledajte u njihove oči, možemo mnogo toga po tome skužiti. Moramo se truditi da ljudi više čitaju.

Danas imamo situacije da ljudi studiraju književnost, a ne čitaju knjige. Onda je teško zamjeriti nekome sa sela što nije čitao knjige.

 

Tvoj CV u bazi Hrvatskog društva pisaca počinje ovako: „Rođen 1967. u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao Agronomiju, Pravo, Novinarstvo, a nekoliko godina radio je i kao novinar Crne kronike Večernjeg lista, u Splitu.“ Koliko je sve to ostavilo utisak na tebe?

Crnu kroniku su radili i Mario Vargas Llosa i Tomas Berger, moji omiljeni pisci, koje ja jako cijenim. To iskustvo je zasigurno obogatilo. Novinarstvo mi je pomoglo da naučim kanalisati stvari, da razlikujem bitno od nebitnog. Sve utječe na pisca, samo je pitanje u kojoj mjeri ćemo to iskoristiti.

 

Je li lakše i bezbolnije biti novinar ili pisac? Iz pozicije da seciraš i propituješ, ti si prešao na drugu stranu, da budeš seciran, propitivan i da, na neki način, budeš topovsko meso…

Ja sam uvijek bio pisac, čak i kad sam radio kao novinar. Kada bi mi davali otkaze, govorili bi mi da nisam novinar, nego da sam pisac. To mi tada nije bio neki kompliment, jer je značilo da će me odfikariti. Igrom slučaja sam se našao u novinarstvu, ali tada je bilo neko drugo vrijeme. Danas je novinarstvo svedeno na ono ko je šta rekao, u potrazi za klikovima, a klik je vrijednost teksta.

 

Boravio si u Parizu, crtao karikature, svirao ličko kolo na ulicama, pisao i tako preživljavao. U knjizi „Sjajno mjesto za nesreću“ i Pariz si ogolio. Da li je usud vidjeti nesreću u svemu i ima li uopšte umjetnosti i ljepote bez nesreće i patnje?

Kako je Seoran govorio, jako je bitno da čovjek čita, jer je to iskustvo dragocjeno. Ja uvijek pišem o stvarima koje jako dobro poznajem i, uvijek kad čitam knjige, volim da piscima mogu vjerovati. Pariz je tu jako bitan. Pariz je veliki grad; ako se provezete cijelim Parizom biciklom, to je kao da ste se provezli po cijelom svijetu. Tako da me Pariz mnogo osvijestio i izbalansirao.

 

Smatraš li se izbjeglicom, migrantom, prognanikom? Kako gledaš na migrante i odnos prema njima?

Odnos prema migrantima je grozan i kad god imam priliku, pomogao bih. Znamo kakva je situacija u svijetu i šta se događa s tim nesretnim ljudima, koje maltretiraju, tjeraju i obezglavljuju ih, a oni ne znaju ni kako, ni zašto.

 

Živimo u društvu u kojem jačaju religije, nacionalizam, netrpeljivost prema drugačijima. Kako se boriti i stvarati u takvom okruženju?

Karakaš: U ovom svijetu je jako bitno čitati, gledati dobre predstave i dobre filmove. Treba nam mentalna higijena, više nego ikada prije.

 

Kako se osjećaš u Sarajevu, s obzirom da tvrdiš da su „Bosanci dobri ljudi“?

Ja volim doći u Sarajevo i dok sam bio student, uvijek sam volio cure iz Bosne, s njima sam se uvijek dobro slagao.

 

Na kraju nam je Damir otkrio kako stalno piše, čak i kad fizički nije uz olovku i papir, te kako je bolji od svih knjiga koje je napisao. Kroz smijeh je dodao da mu je najveći strah da mu ne kažu da bolje svira harmoniku, nego da piše, te da će napisati još samo dvije knjige.

Razgovarala: Vanja Šunjić

Comments are closed here.