Legla plata. Ustali troškovi. Dobili noge i eno ih kolo vode. Sitan kusur, krupna u džepu rupa. Kad će novi prvi da opet iznova forvardujemo naše plate. Nema čega nema. Od luksuza smo davno i odustali. Ali nije život Instagram pa ni mi nećemo objaviti namazanu šnitu hljeba. A možda bismo trebali? Jer nije ljubav kad dijelimo iza jedinice nule, ljubav je kad nema ništa, a ima nas. Ali može li to tako? Ikako?
Joined17/04/2019
Articles27
Sara Velaga kaže da je zaljubljena u olovku i papir (koje povremeno vara s tastaturom). Na to dodaje da je teoretski praktična, komplikovano jednostavna, ležerni perfekcionista koji voli sve uraditi na vrijeme, ali 5 do 12. Dok piše, traži smisao između redova napisanih riječi (koje su nama mnogo gotivne i kojih još jako mnogo očekujemo u narednom periodu).
Stare okrpljene čarape ili nove iz marketa? Igla i konac ili pravac kanta za smeće? Imamo li danas strpljenja, volje, ali i materijala za koji je vrijedno biti strpljiv? U brzom svijetu gdje smo uvijek „jedan klik“ do savršenstva, koje ostaje neuhvatljivo kao zraka sunca, koliko smo spremni ulagati? I šta je vrijedno truda ako je igra koju igramo nemilosrdni ruski rulet?
Kad slušamo bake i djedove, roditelje i rodbinu, čini nam se kao bajka. Mistična, višedecenijska, uzajamna prava ljubav. Ipak, nikad više nije djelovala kao iluzija u vremenu gdje sve dobro traje otprilike kao i Instagram story, 24 sata. Opasno smo se izgubili u vremenu i prostoru da bi se i glumci iz filma „Povratak u budućnost“ zbunili kada bi došli u ove lude godine.
Društvo gurača pod tepih naše je društvo. Guramo svaku traumu, nijemi da progovorimo, uplašeni da otkrijemo ožiljke. Naši tepisi su dugi koliko i podovi, da negdje ne proviri go parket. Jer goli smo samo u tami naših soba. Kada neke žene liježu s nasilnicima, jer je sramota otići. Kada neka djeca plaču, jer je mama htjela da budu najbolji. A oni su samo htjeli da budu djeca.
Koliko puta smo puzali najbolje govore naše modrice na koljenima. „Tepih se samo malo zgužvao“, reći će domaćini. Nekada ćemo to biti i mi sami. Dok nasmiješeni dočekujemo goste željni novih pohvala. A onda dok budemo zatvarali vrata na ispraćaju cijenjenih nam gostiju, skliznut će suze iz naših očiju. Ipak, oni to neće vidjeti, jer smo učinili sve da večera bude u savršenom redu.
Ne, nisam gay, ja sam straight, ali to nema veze s mojim nastojanjem da doprinesem ravnopravnom društvu u Bosni i Hercegovini. Sve dok moj gay prijatelj ne može proći gradom za ruku sa svojim partnerom, bez da ga neko verbalno ili čak fizički napadne, sve dotad moj angažman ne prestaje. I tu i leži smisao. U tome da prepoznate da su sve bitke zajedničke i da će se sutra možda već neko boriti za vaša prava. A zašto se vi već danas ne biste borili za nečija?
„Nije ti muž, samo ti je dečko, ne moraš se toliko žrtvovati“, reče mi nedavno jedna prijateljica u najboljoj namjeri da me zaštiti od potencijalne korone. Jer, eto, desi se i to da odlučite pomagati partneru i biti uz njega, bez obzira na to što ne dijelite isto prezime, domaćinstvo ili nekretnine. Na sreću, nije korona, ali na nesreću, šta onda ova izjava jeste? Šta se to „mora trpjeti“ ako ti je neko muž i zašto je opravdano podnositi žrtvu ako je potpisana istim prezimenom?
Sara Velaga istražuje i odgovara na pitanje kakva je uloga seksa u vezama.
Buđenje, doručak, kafa, dnevne aktivnosti, piće-dva, društvene mreže, spavanje? Uz rekreaciju ili partnera, dan za danom liči na prošli? Ili je kod vas drugačije? Bilo da ste studenti, mladi zaposleni ili u potrazi za nečim od toga, vjerujem da ste se ponekad osjetili „uhvaćenima u kolotečini”. Znate li da ona ima vrata?
Valja nekad i izaći kroz ta vrata i iznenaditi sebe i druge. Dok za svako NE postoji hiljadu izgovora, vjerujem da iza svakog DA postoji barem isto toliko načina. Za mnogo toga novac nije potreban, više je potrebna hrabrost da se udahne svjež vazduh punim plućima i izađe iz svoje „komfortzone“. Ipak, čini mi se da rijetko izlazimo. Da ne generalizujem, reći ću u svoje ime da sve donedavno nisam uradila gotovo ništa novo u svom životu. A onda sam se jedan vikend uz par sitnica i mašte zabavila preskačući imaginarne granice, kao nekada u djetinjstvu vijaču.
Vjerujem da smo svi nekada, naročito kao klinci, maštali o budućnosti. Ne samo da smo maštali, nego smo i zacrtavali ciljeve na karti maglovitih prilika. Ali one nam tada nisu bile u magli, naprotiv. Suncem obasjane, jasno vidljive ideje, bile su ucrtane u mapi po kojoj je preostalo samo hodati do uspjeha. A onda se desilo? Ništa. Jedno veliko ništa ili nekoliko malenih svašta, koji su nam udarili kontre posred čela i one zacrtane mape, jer život je imao neki svoj plan.
„Ja sam te rodila, ja ću ti i reći kako da živiš. Dok si pod mojim krovom, vrijede moja pravila. Kad odseliš, živi kako hoćeš. Dotad, onako kako ja kažem.“
Zvuči poznato? Reklo bi se i uobičajeno u porodicama širom svijeta, ali ponajprije našeg nam Balkana, gdje vrijedi nekakvo nepisano pravilo da djeca prije svega moraju ostvariti roditeljske želje, a tek onda svoje snove. Ako na to ikada dobiju pravo. Od tih istih roditelja.
Bila je ovo duga, turbulentna i nesvakidašnja godina. Sve što smo poznavali promijenilo se iz korijena, a na koncu svega veliko je pitanje i hoćemo li mi kao čovječanstvo, ali i kao individue, ikada biti isti. I hoće li to donijeti dobre ili loše promjene po nas same. 2020. godina nas je sve naučila nizu lekcija, koje su neki od nas morali naučiti preko opekotina na vlastitoj koži. Ali jedno je sigurno, ove godine je svako od nas sasvim sigurno naučio barem dvije stvari o sebi, životu, ali i smislu uopšte, a ja vam evo izdvajam simboličnih 20.
Pa da počnemo.
Red je da shvatimo svoju moć i svoju odgovornost. Imamo pravo vršiti pritisak na one koje smo izabrali da rade ono što je prioritetno. Imamo pravo da onima koje plaćamo kažemo šta su njihove obaveze i dužnosti. Ne možemo inferiorno pasivnim stavom očekivati aktivnost onih koji su naviknuti da se u „državnoj službi“ može kako hoće. Bili oni novi ili stari, naučeni su da im se nerad toleriše, a nepotizam, korupcija i nacionalizam prećute, kao da je riječ o asesoarima jedne politike, jednog načelnika. Naučite ih novoj modi, koja će svakoga od nas obući emancipacijom o našim pravima, gdje jedan čovjek, iako načelno kroji kapu grada, može i da pokisne, ako mu taj isti narod odluči oduzeti legitimitet.
Kad si tako ničija, prepuštena si sebi. Ali i porodici koja te nauči neke nenadane lekcije vrlo rano. Jer, odjednom bez muškarca u kući i bez sistemske zaštite i podrške u vidu alimentacije, naučiš da moraš zarađivati novac za sebe još od ranih dana. Mama prihvatiti gomilu dodatnih poslova a baka podučavati djecu pod stare dane honorarno. Sve zato što jedan muškarac nije dovoljno muško da bude otac. A sistem ti postane loš očuh.