BiH na respiratoru: Kako su nas Izbori 2020. naučili zašto je važno glasati

U jeku globalne pandemije korona virusa, jedna mala država, naša BiH, borila se za demokratiju i promjene. U nadasve čudnoj, neizvjesnoj i teškoj 2020. godini, lokalni izbori su postali jedan tračak nade – da bez obzira što ne možemo mijenjati trenutno teško stanje koje nas je kao dio globalnog kolektiva zadesilo, možemo, a itekako i trebamo, mijenjati ono što nas se tiče, a što kreće od onog prvobitnog i osnovnog nivoa, lokalnog.

Reklo bi se da je ljudima ove godine, više nego ikada prije, dosadilo slušati šuplje priče političara, jer su konačno ili, bolje rečeno 5 do 12, shvatili da ih se sve što se dešava u jednoj lokalnoj zajednici, a onda i gradu, entitetu i državi, veoma tiče. Naše zdravlje je stavljeno na kocku, pa ne čudi da smo se odlučili upustiti u opasnu igru protiv velikih protivnika, ponajprije postojeće vlasti.

Slabija izlaznost, ali ogromne promjene?

Svjedočili smo brojnim malverzacijama javnog novca, što samo po sebi nažalost ne čudi mnogo, ali afera Respiratori je ukazala na to da će naša budućnost, a prema svemu sudeći i sadašnjost, ovisiti od šačice ljudi koji se igraju javnih nabavki. I negdje se među narodom prelomilo jedno neizgovoreno, ali snažno i buntovno: DOSTA!

Izvor: Draško Stanivuković, Facebook

Uprkos slabijoj izlaznosti od tek nekih malo više od polovine stanovništva (51 %), uslijedile su ogromne promjene, a naročito kada je riječ o Sarajevu, Banjaluci i Bijeljini. Dosadašnja višedecenijska vlast vladajućih partija (SNSD, SDA) izgubila je tako ključna mjesta i ključne pozicije u navedenim gradovima. Sarajevo je tako izgubilo ključni „Centar“ za koji je na proteklim izborima tadašnji član Predsjedništva Bakir Izetbegović tvrdio da je „važniji od 10 drugih opština“. Mićo Mićić, koji je slovio za bijeljinsku konstantu, izgubio je poziciju, a izbor mladog Draška Stanivukovića na poziciju gradonačelnika Banjaluke mnogima je dao nadu da će ovaj grad konačno biti slobodan.

Dok su se drugi uhvatili seciranja njegove biografije, ali i isticanja hvalospjeva u udarnom terminu kako su osvojili „42 opštine i 3 u Federaciji“, narod se odlučio uhvatiti za trenutne rezultate i vjerovati. Vjerovati da će Sarajevo i Banjaluka biti možda slobodni gradovi, bez nacionalističkih boja, autokratske vladavine i podjela. No, možda je riječ o prividu trenutno jakih rezultata koji bi ipak mogli ostati u sjeni generalnih rezultata, koji na gro planu nisu mnogo promijenili. Ipak, narodu je i malo motiva dovoljno da dobije nadu.

Šta ćemo sa (potencijalnom) slobodom?

Možda je takav način razmišljanja utopijski, ali trenutno je svima jasno da bi rezultati lokalnih izbora mogli biti dobar temelj za promjene na Opštim izborima 2022. A u tom slučaju radovanje ne bi bilo uzaludno, jer bismo nakon višedecenijske potlačenosti od strane vladajućih partija mogli biti oslobođeni. Ali, postavlja se ključno pitanje, šta ćemo onda s tom slobodom?

Ne bismo se smjeli uzdati u naše trenutne heroje i „spasitelje“, gradonačelnike, jednako kao što to ne treba biti slučaj ni s onima koje izaberemo za državni nivo 2022. Oni jesu predstavnici vlasti, ali narod je taj koji čini većinu. Za ili protiv nečega. Za ili protiv nekoga. Ne zaboravimo da im mi dajemo legitimitet, ovlasti i odriješene ruke, u slučaju naše apatije.

Osim toga, ne zaboravimo da promjene, ma kako djelovale velike, na gro planu i nisu nužno takve. Ma koliko dijelili već viralni video predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Milorada Dodika o „42 opštine u RS i 3 u Federaciji“, ono što mu se ne može osporiti je izrečena istina u tome, a to je da i dalje većinu drže oni koje silno pokušavamo smijeniti. I u Federaciji, a i u RS-u. U prilog tome svjedoče i brojne kontroverze uslijed samog preuzimanja dužnosti mladog Stanivukovića, a koje sada već uključuju i nivo nadležnosti jednog načelnika jer, prema Dodikovim najavama, one bi mogle biti značajno umanjene, što posebno plaši i dokazuje apsurdnost sistema unutar kojeg živimo.

Osim toga, ni u Banjaluci, baš kao ni u Bijeljini, gradonačelnici neće imati većinu u parlamentu, što dodatno može oslabiti njihov položaj i moć. Ostaje li tako sloboda u rukama istih pojedinaca s početka priče, protiv kojih smo se borili ili ne, vrijeme će najbolje pokazati.

Država na respiratoru

Trebala nam se desiti jedna 2020. da shvatimo da nije svejedno. Ko nas predstavlja, a ko nas vodi. Da nije svejedno kome se namještaju tenderi, a kome „fotelje“ u gradskoj upravi. Nije svejedno ko nas liječi, a još manje ko nas u kritičnom trenutku stavlja na respirator. Jer evo korona nas je kao državu stavila na respirator, koji se ispostavio baš isti onaj kao od Srebrene maline. I nismo prodisali. Naprotiv. Ostali smo bez vazduha, ali s dovoljno svjesnosti da  ćemo se ugušiti ako nam neko stručan ne pruži pomoć.

Izvor: Unsplash.com

Četvorka u Sarajevu (Naša stranka, Narod i pravda, SDP i Nezavisna bh. lista) i Draško Stanivuković u Banjaluci su samo početni dijelovi slagalice. Na njima je teret očekivanja, ali na nama je ostatak od 100 % izlaznosti. Ako nas ni pandemija nije nagnala da izađemo u postotku većem od 70-80 %, možemo li priznati da smo mazohisti koji sada očekuju iznenadni spas od nekoliko ljudi, od jednog čovjeka?

Lična odgovornost i dezinfekcija uma

Oni koji su ostali u BiH bi trebali biti svjesni odgovornosti glasanja na izborima, jer polemisati o društvenim problemima, a uporno ne izlaziti, apsurdno je pa čak i infantilno prema sebi i prema drugima. Od lične odgovornosti kreće sve, a najbolje smo to shvatili kroz pandemiju korona virusa. Od jednog čovjeka koji nosi ili ne nosi masku. Prešuti ili kaže da ima simptome virusa. Od onoga koji se testira i onoga koji negira postojanje virusa. Od pojedinca kreće sve.

Zato je važno da u naredne dvije godine napravimo dezinfekciju uma, a onda čistih ruku i sa zdravom dozom razuma zaokružimo nekoga. Neće on biti naš spasitelj, ni glavni odgovorni urednik našega života, ali može biti alternativa trenutnoj strukturi koja misli da je neuništiva, dok uporno uništava narod koji ga od svog novca plaća.

Tek onda kada pokažemo odlučnost, a potkrijepimo je izlaznošću, možemo se izvući iz pandemije beznađa koja nas je snašla. Jer, ma kako apsurdno zvučalo, nije korona najgore što nam se desilo. To smo mi sami sebi. Ako decenijama trpimo i ćutimo, plaćajući preskupo „show program“ političara koje gledamo. Red je da promijenimo kanal.

Red je da shvatimo svoju moć i svoju odgovornost. Imamo pravo vršiti pritisak na one koje smo izabrali da rade ono što je prioritetno. Imamo pravo da onima koje plaćamo kažemo šta su njihove obaveze i dužnosti. Ne možemo inferiorno pasivnim stavom očekivati aktivnost onih koji su naviknuti da se u „državnoj službi“ može kako hoće. Bili oni novi ili stari, naučeni su da im se nerad toleriše, a nepotizam, korupcija i nacionalizam prećute, kao da je riječ o asesoarima jedne politike, jednog načelnika.

Naučite ih novoj modi, koja će svakoga od nas obući emancipacijom o našim pravima, gdje jedan čovjek, iako načelno kroji kapu grada, može i da pokisne, ako mu taj isti narod odluči oduzeti legitimitet.

*Naslovna fotografija: Draško Stanivuković, Facebook

Najčitaniji tekstovi

Moja priča o hidžabu – sloboda se krije u nama, ne u odjeći koju nosimo
Ovo ću samo tebi reći EP.02: Toksični odnosi
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Knjige za ovo ljeto i za cijeli život
Zašto upisati islamsku teologiju u Sarajevu?
More Stories
Antony D’Oliveira: Putovanje svijetom kao životni stil