KO SAM JA?
ODAKLE DOLAZIM?
GDJE IDEM?
ŠTA ŽELIM U ŽIVOTU?
DA LI JE OVO PRAVI PUT KOJIM SAM KRENUO/LA?
Velika pitanja koja mladi ljudi svakodnevno sebi postavljaju. Kada ih izgovorimo već se osjećamo pomalo ANKSIOZNI, zar ne? To je sasvim uredu, jer strah i anksioznost predstavljaju sastavni dio života i pripadaju neprijatnim, ali često i korisnim emocijama.
Piše: Marijana Baković-Mlačo
Šta je anksioznost, zaista?
Anksioznost možemo definisati kao osjećaj straha zbog onoga što se tek treba dogoditi, ali i straha da se s tom situacijom nećemo uspjeti nositi. Povremena anksioznost ili tjeskoba prirodna je reakcija na VELIKE izazove mladalačkog perioda upravo zbog neophodnosti traženja odgovora na gore navedena pitanja. Ona može imati poticajnu i motivirajuću ulogu u svakodnevnom životu u školi, na fakultetu, na poslu ili u sportu. Međutim, ukoliko postane toliko učestala ili intenzivna da nas ometa u našem funkcionisanju, onda je neophodno potražiti pomoć i podršku.
U razvoju anksioznih poremećaja veliku ulogu igraju izazovi perioda mladosti kada razvijamo sliku o sebi. Za mlade ljude sam proces rasta i razvoja može biti poticajan i dati im svrhu, stabilnost i otpornost da bi shvatili životne prioritete. Ali to je i kritičan period koji ih svrstava u najosjetljivije skupine u njihovoj borbi s fizičkim, emocionalnim i socijalnim promjenama. Gubljenje motivacije, cilja, osjećaj nepripadanja praćeni negativnim emocijama mogu korak po korak dovesti do razvoja anksioznosti koja remeti svakodnevni život.
Simptomi anksioznosti
Konkretni simptomi idu od onih fizičkih: umor, glavobolje, nesanica, lupanje srca, znojenje, drhtanje, stomačni problemi, preko emocionalnih: strah, nemir, razdražljivost, panika, kognitivnih (spoznajnih): problemi s koncentracijom, učenjem, pažnjom, opsesivne misli, do onih ponašajnih: promjene u ishrani i spavanju, izbjegavanje situacija koje su izvor anksioznosti, smanjena društvena interakcija. Svi aspekti ličnosti bivaju obuhvaćeni i svakako je neophodan ozbiljan pristup ovoj problematici.
U ovom intenzivnom periodu odrastanja, mladim ljudima je neophodan čvrst oslonac od strane porodice, škole i društva koje će stvoriti atmosferu prihvaćanja i poticanja. Međutim, moramo biti svjesni izuzetno nesigurnog društvenog perioda u kojem se nalazimo, iskrivljenog sistema vrijednosti, konfuznih i nejasnih smjernica koje mi odrasli šaljemo djeci kao i ogromnog utjecaja medija i društvenih mreža koji bez bilo kakve kontrole djeluju na mlade generacije šaljući im pogrešne poruke i pokazujući im pogrešne modele.
U takvom društvu koje je poljuljano po pitanju društvenih normi, sve više lišeno empatije i altruizma kao i univerzalnih etičkih vrijednosti, u društvu koje je sve manje inkluzivno a sve više diskriminatorno, jako je teško tražiti vlastiti identitet i pripadnost kao i smisao u svakodnevnom radu i djelovanju. Time je pojava anksioznosti kod mladih ljudi povećana, kao i osjećaj zbunjenosti, slabe motivacije i osjećaja nepripadanja.
Šta možemo učiniti?
Prvenstveno bi trebalo raditi na jačanju društvenih normativa, jasnoći usmjeravanja i porodičnoj dinamici čime bi se stvorilo podržavajuće i pozitivno okruženje u porodici, školi i zajednici kao i osjećaj stabilnosti društva. Također je neophodna kontinuirana edukacija osoba uključenih u život mladih ljudi na polju otvorene komunikacije, smanjenja društvene stigme, jačanja pozitivnih ljudskih vrijednosti kao i ozbiljnosti posljedica koje neuključenost svih segmenata društva, neznanje i strah mogu donijeti u usmjeravanju mladih naraštaja.
Daljnji koraci ka tretiranju anksioznosti bili bi individualni, a oni podrazumijevaju prvenstveno medicinsku dijagnostiku potencijalnih tjelesnih uzroka simptoma koji se javljaju (obratiti se liječniku radi postojanja mogućih fizičkih uzroka simptoma), psihološku procjenu (psiholog ili psihijatar), kao i ranu intervenciju u obliku psihoterapije (psihoterapiju primjenjuju psiholozi i neuropsihijatri pri centrima za mentalno zdravlje, kliničkim centrima i privatnim praksama). U obrazovnim institucijama svakako se možemo obratiti školskom psihologu ili pedagogu s kojima također možemo raditi na sebi.
U svakodnevnom životu važno je odrediti svoje prioritete u čemu nam mogu koristiti fizička aktivnost, tehnike opuštanja (vježbe vođenih fantazija, vizualizacija, duboko disanje, meditacija), zdrava ishrana i redovit san. Mladim ljudima važan je i sistem socijalne podrške kroz razgovor s osobama od povjerenja u porodici, razgovor s prijateljima ili uključivanje u savjetovališta za mlade, grupe podrške ili školske i studentske psihološke službe.
Dakle, problem anksioznosti mladih ljudi zaista je u porastu i moramo ga tretirati veoma ozbiljno i djelovati kao društvo koje će stvoriti sigurnije i poticajnije okruženje za mlade. Anksioznost jeste dio života, ali kada počne djelovati na svakodnevno životno funkcionisanje treba je shvatiti ozbiljno i potražiti adekvatnu pomoć. Rana intervencija i podrška mogu osnažiti mlade ljude, poboljšati im kvalitetu života i pomoći na putu traženja smisla i životnih odgovora.
Stoga, počnimo raditi na individualnom planu jačajući vlastite kapacitete i otkrivajući potencijale, budimo ona promjena koja je društvu neophodna.
Ovdje, dragi čitaoci, otvaram novo poglavlje u vašim promišljanjima, time što ćete postaviti sebi sljedeća pitanja:
Kakav je moj odnos prema sebi?
Kakav je moj odnos prema drugim ljudima?
Kakav je moj odnos prema vlastitom tijelu?
Prilikom promišljanja o njima možete pokušati mijenjati ustaljene obrasce mišljenja i biti manje „savršeni“, vođeni pogrešnim „modelima“, a više zahvalni na onome što jeste, više „jedinstveni“ i više „svoji“. Možete neugodna iskustva pretvoriti u priliku za učenje i napredovanje, smanjiti očekivanja, a povećati uloženi trud i definisati svoj svijet u kojem ćete se osjećati ugodno i prihvaćeno.
Mislim da vrijedi pokušati.
Vaša psihologinja
