Odbrane u momentima kad ih ne očekujete su uvijek srcu najmilije

Budući da potječem iz muslimanske porodice, učen sam od malih nogu da je džamija mjesto sigurnosti, gdje je neprimjereno ponašanje strogo zabranjeno. Naš mekteb, gdje smo učili o islamu, je bio u sklopu džamije. Svakog vikenda sam išao u mekteb. Tamo sam se osjećao lijepo i ispunjeno. Obično se ide do početka srednje škole. U momentu kada se odigrala priča koju ću vam ispričati, imao sam nekih 12 godina.

Već na početku želim reći da imam svoja uvjerenja i pravo na vjeru. Sigurno da bi me mnogi osudili, ali iz moje perspektive na to pravo ima samo Bog. Sve da on i ne postoji, ljudi nisu ti koji mogu drugima da sude. Barem ne kada je riječ o ličnim izborima vezanim za privatan život. O suđenjima u svijetu prava i kriminala u ovom tekstu ne ulazim.

Radnju priče koju vam želim ispričati se sjećam kroz maglu i u slikama koje se izmjenjuju kao kada se prebacuju slajdovi na powerpoint prezentaciji. Obično se vrlo dobro sjećam i situacija koje su se desile kada sam imao četiri godine. Moguće da je stanje šoka i emotivnog rastrojanja utjecalo na to da se ovog momenta ne sjećam detaljno, ali mogu vam reći da mi je malo i drago zbog toga. Kada bih mogao birati da potisnem sve negativne momente svog života, rado bih to učinio. U stvari, možda ne sve. Samo one koji su zaista nepotrebni i iz kojih nisam ništa naučio, niti se moglo nešto naučiti. Ova priča je ipak drugačija, jer sam nešto naučio iz nje.

S otprilike dvanaest godina sam sjedio za klupom u mektebu. Čekali smo efendiju, koji je kasnio ili je morao nešto drugo obaviti. Nažalost, ovakvih detalja se ne mogu sjetiti, a savjest mi ne da da kažem i najmanju neistinu, makar ona ne mijenjala ništa. Dok sam čekao s ostalom djecom, koja su bila uglavnom pripadnici moje generacije, galamili smo i međusobno komunicirali. Baš onako kako izgleda mali odmor u osnovnoj školi. Ne znam kako, ali došli smo do teme gdje bismo živjeli. Rekao sam odlučno da ću živjeti u Švedskoj. Odmah je uslijedilo podrugivanje dječaka koji je godinu dana stariji od mene. Bez ikakvog razloga je počeo govoriti pogrdne riječi koje ne želim ovdje ni spominjati. Ismijavao me pred ostalima da želim da idem tamo jer oni prihvataju pedere. Bio sam poprilično u šoku jer se na tome nije ni zaustavio. Odrasli bi se šokirali kada bi čuli kakvim jezikom djeca mogu komunicirati. Doduše, bio sam više tužan istog tog trena, jer po ko zna koji put, niotkud, ničim izazvano, trpim omalovažavanje.

Oduvijek sam bio nježan, imao ženstvenije ponašanje nego drugi muškarci i družio se s djevojčicama. S njima barem nije bilo odvratnih tema. To kako sam rođen, kako pričam i hodam je od mog rođenja navodilo ljude da me ismijavaju. Taj put sam bio više iznenađen, jer sam mislio da barem u mektebu neću iskusiti takvo nešto. Mislio sam da smo svi, ma koliko mladi bili, svjesni gdje se nalazimo i da barem tu treba da se suzdržimo od psovanja. Neću lagati i reći da sam prešutio. Kao i inače, branio sam se obično time što sam im govorio da su glupi, ali nisam psovao. Psovke su i dan-danas nešto neprirodno za mene. Ne osjećam se lijepo kada opsujem.

Nakon te male svađice, koja se meni učinila tada kao smak svijeta, na vrata je ušao vidno ljut efendija. Mislim da ga nikad ljućeg nisam vidio, a dešavalo se često da se naljuti. Nisam znao šta da očekujem. Bilo me je sramota što sam uopće dopustio sebi da se raspravljam s tim dječakom. Efendija ga je odmah napao, rekao mu da ga treba biti sram i da mu takvo ponašanje nikako ne priliči. Održao mu je još nekoliko lekcija lijepog ponašanja. Na kraju mi je uputio pogled podrške. Možda mi je nešto i rekao, ali od tog još većeg šoka da me zaštitio neko od koga nisam očekivao, nisam uspio zapamtiti. Taj čovjek nije, niti će ikada saznati koliko mi je značila njegova reakcija. Odbrane u momentima kad ih ne očekujete su uvijek srcu najmilije.

Obično su LGBTQ+ osobe „navikle“ na zlostavljanja, tako da nas iznenadi nečija odbrana. Navikli smo obično na to da se moramo sami braniti. Imao sam trenutke gdje se svađam sa sedam osoba, možda i više. Sa skoro cijelim razredom u osnovnoj školi. Nakon te scene, efendija je otjerao dječaka koji me je vrijeđao, a mi ostali smo počeli učiti o nečemu novom. Dok nam je pričao neku novu poučnu priču, razmišljao sam o tome kako sam očekivao suprotan ishod. Da bude na suprotnoj strani, kao što se obično dešava u školi. Napadne me jedan dječak, odbranim se, pa kao da automatski privučem još dvoje njih da njemu pomognu. Ovaj put je neko konačno meni pomogao.

Sve ovo je trajalo otprilike neke tri minute, ali je na mene ostavilo doživotni utjecaj. Bože, kako tri minute života mogu takvu moć da imaju… Čak dok pišem ovaj tekst, želim da se nekako indirektno zahvalim tom čovjeku. Dvanaestogodišnji ja sam se zbog njega u tom trenutku osjećao kao ljudsko biće, a ne kao neki monstrum kakvim su me pokušavali napraviti.

Nadam se da je barem još neko imao ovakva ružna iskustva s lijepim ishodima, a ne samo ružna iskustva s ružnim ishodima. Naravno, bilo bi najbolje kada ružnih iskustava nikada ne bi ni bilo. Ne zaboravite da, neovisno o tome ko ste, šta ste, kakvi ste, biti dobar i empatičan prema drugima može da nekome znači cijeli svijet!

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Sara Vojičić: Heavy metal je oduvijek bio vrsta bunta protiv sistema
Mostovi društva
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Imran Maglajlić, novi urednik Karika: Nećemo biti prostor kontaminiran dnevnopolitičkim splačinama
Kako je propao rok, kako smo zavoljeli turbo-folk (II): Ne može nam niko ništa
Kad muž udari, žena ćuti – brak kao institucija trpljenja i traume
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
More Stories
Širim ruke ljubavi – zar nije bolje tako?!