Fedor Marjanović: Tradicija protiv žene

Ako ništa, čuvari tradicionalnih vrijednosti će lakše disati ako sutra u nacrtu zakona umjesto femicid bude stajalo ženomorstvo. Zvuči tradicionalnije, zar ne? U međuvremenu, ostajemo društvo paradoksa u kojem se okamenjeni tradicionalizam zamjenjuje za progresivnu tradiciju, gdje je bolje samo ako nazaduješ, a gore ako napreduješ.

Pisati o femicidu znači izložiti se velikoj opasnosti. Sama tema „ubistva žene“ jeste društvena i životna opasnost. Odgovornost je tolika da se svako slovo treba izmjeriti više puta, jer pitanje života i smrti ne dozvoljava lupetanje u prazno. Pisati o femicidu kao muškarac predstavlja još veću odgovornost, jer ulaziš u teritoriju koja te se tiče kao društveno biće i kao čovjeka, ali koja ne pripada potpuno tebi, gdje nisi prvi pozvani da govori. Zašto onda pišem o ovome?

Nažalost, naše društvo podrazumijeva mnoštvo sistemskih i životnih nelogičnosti, među kojima je i ta da samim ženama smetaju zakonske procedure sprečavanja femicida. Iz te perspektive, bilo čiji glas javlja se kao nužan, jer ćutanje vrlo lako može da znači prihvatanje i opravdavanje nasilja, pogotovo kada su sve jači oni glasovi koji svjesno ili nesvjesno sprečavaju potrebne promjene, navodno braneći tradicionalne vrijednosti na kojima naše društvo počiva. Ti glasovi su doveli do neusvajanja akta u javnosti poznatijeg kao Zakon o femicidu. U tom smislu, valja se zapitati: Da li je ubistvo žene tradicionalna vrijednost koju treba da branimo?

Žrtve protiv zaštite

Jedan od glavnih problema ovoga pitanja jeste semantika. Čuli smo žalbu na to kako riječ femicid nije u duhu srpskog jezika, te kako nacrtom zakona nije jasno određeno šta je pol, a šta rod, te da je definicija porodice preširoka. Kao osoba kojoj je pisanje primarna vokacija, prvi ću priznati važnost značenjskog nivoa svakog teksta, pogotovo značenja upisanih između redova pošto nekada pogrešno čitanje može dovesti do katastrofe, ali kada je u pitanju zaštita golog života, semantičke zavrzlame padaju u vodu. Ipak, određena semantička pitanja treba razjasniti.

U govoru je odbijeni akt postao kao Zakon o femicidu, što neupućene može navesti na stranputicu. Zapravo, u pitanju je „Nacrt zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama Republike Srpske“. Dakle, nije u pitanju tekstić u kojem piše: „Zabranjeno tući ženu“, već nacrt zakona o sprečavanju nasilja, kojem je primarni cilj da zaštiti i olakša zaštitu žrtava nasilja. Ciljna grupa ovog zakona, dakle, nisu samo žene već i porodica.

Zašto je u ovom slučaju bitan tačan naziv zakona? Zato što tako otkrivamo jedan od velikih apsurda ove priče, a to je da se među dvadeset i jednim udruženjem koja su potpisala žalbeno pismo protiv usvajanja ovog zakona nalaze i „Roditelji za prava djece“, „Udruženje porodica sa četvero i više djece grada Banjaluke“, te „Kolo srpskih sestara“ i Udruženje žena „Duga“, dakle udruženja koja predstavljaju porodicu i žene, ciljne grupe neusvojenog zakona. Ispostavlja se da žrtvama najviše smeta zakon koji ih štiti.

Ostala udruženja se u nazivu vezuju za Crkvu, bilo da se pozivaju na imena duhovnih institucija ili svetaca, neka svoj patriotizam dokazuju nepoznavanjem glasovne promjene jednačenja suglasnika po zvučnosti, a tu su prosvjetna društva, što je možda i najviše zabrinjavajuće.

Postavlja se logično pitanje. Zar udruženja koja predstavljaju porodicu, žene, duhovnost, patriotizam i obrazovanje ne bi trebala da se među prvima zalažu za ovakav zakon? Vrlo moguće je da bi odgovor bio „da“, ali zbog čega je u ovom slučaju „ne“?

Vrlo jednostavno. Zbog homofobije.

Tradicija i tradicionalizam

U javnom pismu koji su pomenuta udruženja potpisala kao glavni problem se ističe da se zakonom uvodi „rodna ideologija u naše porodično zakonodavstvo“, kao i da se time uništava tradicionalna porodica „pod plaštom borbe protiv nasilja i na prevarni način – kroz zloupotrebu žena stvarnih žrtava nasilja“. U pismu se direktno pominju pripadnici LGBT+ populacije kao zastupnici problematične ideologije. Ovaj stav su javno i podržali najviši zvaničnici Republike Srpske pokazujući time da od početka nije postojala volja da se nacrt zakona usvoji. Ipak, tu postoji jedna mnogo značajnija stvar. Homofobija je postala jedno od osnovnih obilježja našeg sistema, kao i jedan od najboljih načina manipulacije masama.

O čemu se radi? O tome da se vlast ostvaruje na strahu od drugog. U ovom slučaju strah se izaziva od najezde strašnih LGBT ljudi, iliti pedera, koji upravljaju svijetom i eto još samo nama nisu zavladali, ali mi se ne damo jer znamo šta su prave vrijednosti. Šta su to zapravo prave vrijednosti i zašto su ti pederi toliko opasni, uistinu niko ne zna, ali tako je kako je i znamo šta treba da branimo i od koga. Sprovodi se jedna vrsta ispiranja mozga gdje se određenim frazama daje pozitivno a određenim negativno značenje. Ako ste patriota, vjernik, tradicionalan i prije svega normalan čovjek, ni u jednom trenutku nećete preispitivati pravo značenje fraza koje su pred vama, njih su već odredili spoljašnji faktori, država ili crkva, vi ćete ih se samo pridržavati. Na takav način potvrđujete svoju vjernost sistemu, ali što je važnije isključujete sopstvenu odgovornost za svoje postupke. Vi radite i podržavate ono što su oni iznad vas propisali, nema tu o čemu da se misli. Tako i zakon koji štiti porodicu i ženu postaje ono što ih najviše ugrožava, jer iza njega stoje pederi i Zapad.

Suštinski, ovdje nije riječ o tradiciji već o ukorijenjenom tradicionalizmu koji se suprotstavlja svakoj promjeni, zaboravljajući na jednostavnu činjenicu da su narodi poput živih organizama podložni promjeni i evoluciji, te da je u prirodi samog života da iz starog nastaje novo. No, da ne bismo bili demagozi, poslužićemo se riječima onih pametnijih koji su mnogo bolje poznavali tradiciju. Konkretno, obratimo se Vasku Popi. U predgovoru antologije narodnih umotvorina Od zlata jabuka, pjesnik opisujući ljepotu jezika narodne književnosti pravi osnovnu razliku između tradicionalizma i tradicije. „Samo se živa voda iz tih izvora ne može zahvatiti idući natraške po utabanim stazama skorojevićkog tradicionalizma. Jedina svetla istinska tradicija naše narodne poezije je neprekidna invencija i neprekidno otkrivanje. Pri svetlosti te neugasive tradicije mora se ići napred, mora se prosecati nova, sopstvena staza u kamenu svoga doba.“ Dakle, imamo „skorojevićki tradicionalizam“ koji ide „natraške“ po „utabanim stazama“ i tradiciju koja se nalazi u „invenciji“, „otkrivanju“, kretanju naprijed i prosijecanju novih staza.

Citiranje Vaska Pope nije slučajno, zato što se u gunguli rodoljubive zabrinutosti provukao i jedan jezički problem, a to je da femicid nije riječ srpskog jezika. S obzirom na to da je jezik živ i da se stalno širi, jedna riječ postaje njegov dio onog trenutka kada uđe u opštu upotrebu i kada se prilagodi njegovom sistemu. Vratiću se u ulogu nastavnika srpskog jezika i zaključiti da je femicid morfološki riječ stranog porijekla prve deklinacije muškog roda, a znači „ubistvo žene“. Skoro je duhovito što se protiv ove riječi bore najviše oni koji se zalažu za tradiciju, kao da su zaboravili da ni tradicija nije izvorno srpska riječ. Članica jednog od pomenutih udruženja je u javnom nastupu došla do zaključka da u srpskom jeziku ne postoji ekvivalent za riječ femicid, a pošto jezik opisuje samo ono što postoji, to bi značilo da žene nisu ubijane. Na svačiju žalost, ta riječ postoji, riječ ženomorstvo, a ko ne vjeruje može da pogleda peti tom Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika Srpske akademije nauka i umetnosti. Osim ove riječi možemo pronaći i tri sinonima za počinioca ženomorstva – ženomor, ženomorac i ženoubica. Tako da u srpskom jeziku imamo ukupno četiri riječi koje nam potvrđuju da su žene ubijane. Nažalost.

Društvo paradoksa

Ako ništa, čuvari tradicionalnih vrijednosti će lakše disati ako sutra u nacrtu zakona umjesto femicid bude stajalo ženomorstvo. Zvuči tradicionalnije, zar ne? U međuvremenu, ostajemo društvo paradoksa u kojem se okamenjeni tradicionalizam zamjenjuje za progresivnu tradiciju, gdje je bolje samo ako nazaduješ, a gore ako napreduješ.

Živimo u sistemu gdje je normalno da se tradicionalna porodica brani sprečavanjem zakona koji je brani od nasilja. Isto tako je normalno da žene ustaju protiv zakona koji ih štiti jer se više od smrti plaše rodne ideologije. Takva je izgleda naša svijest. Bolje mrtav sin nego sin peder. Bolje mrtva žena nego žena bez „tradicionalne“ porodice.

Najčitaniji tekstovi

Jezičke greške u medijima – nemar novinara, redakcije bez lektora
Zar je zaista važno za kim mi srce žudi?
Odbrane u momentima kad ih ne očekujete su uvijek srcu najmilije
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Zlatna Karika Amina Pilavdžija: Vojska je najčasniji poziv i neprocjenjivo životno iskustvo
Pas nije samo životinja, nego prijatelj i porodica
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Ma gdje ću na onu stranu, da me neko ubije?
More Stories
Volonterski plesni kamp, Gradiška, 2. i 3. avgust 2023. Projekt "Regionalnom saradnjom do boljih volonterskih programa" provodi Udruženje Most iz Gradiške, uz podršku Instituta za razvoj mladih KULT.
Udruženje „Most“ Gradiška u misiji povezivanja mladih