Nisu svi otišli da zaborave, mnogi su otišli jer nisu vidjeli drugo rješenje. A Bosna i Hercegovina, uprkos svemu, ostaje mjesto kojem se vraćaju mislima, sjetom, i ljubavlju koju nikad nisu spakovali.
Piše: Dijana Papaz
Upoznati smo sa činjenicom da je Bosna i Hercegovina pri vrhu liste stopa emigracija u Evropi, te da skoro svi imaju “tetku u Njemačkoj”. Kroz razne formate se priča o dijaspori, neko će reći da ne vole svoju matičnu zemlju i da se ne trude ulagati u nju, a neko će reći da dijaspora održava BiH u životu. Kaže se da pretežno “dijasporci” ulažu u renoviranje kuća i otvaraju biznise.
Mišljenja su podijeljena ali jedno stoji. Velik je i težak korak napustiti svoj dom u pokušaju da pronađeš “sigurniju kuću”. Sigurnija kuća u ovom slučaju predstavlja zemlju sa boljim standardom života, sa šansom zaposlenja nakon brojnih diploma, te ravnopravnog života. Suštinski, većina dijaloga o dijaspori je u crno-bijelom svijetu. Mada je, kao i svugdje, istina negdje između. Ljudi u dijaspori osjećaju povezanost sa svojom domovinom, njenom kulturom, običajima, ljudima, hranom. Odlazak uvijek nosi težinu, a da li dovoljno čujemo o tome?
Iza te težine često stoji i čežnja za stvarima koje se ne mogu spakovati u kofer. Miris planine nakon kiše, priroda koja još uvijek ima divlju, netaknutu ljepotu, izvori čiste, zdrave vode koju piješ direktno iz česme. Klima koja nudi četiri godišnja doba, bogatstvo voća i povrća koje raste bez previše industrijskog uzgoja, sve su to prednosti koje ljudi često počnu cijeniti tek kada odu. U svijetu gdje je sve brzo, umjetno i zapakovano, ono “naše” iznenada postaje dragocjeno.
Dom nije samo gdje živiš, već gdje osjećaš da vrijediš.
Sigurnija kuća je često osjećaj, a ne samo fizičko mjesto. Tako to vidi i Milica, 29-godišnjakinja iz BiH koja već godinu i po živi i radi u Njemačkoj.
“Za mene je sigurna kuća osjećaj, ali osjećaj koji stvara okruženje. Kada si okružen vrijednim, iskrenim ljudima, sve je lakše, čak i teške okolnosti. Moja porodica je uvijek bila moja sigurnost, ali danas taj osjećaj pronalazim i u poštovanju koje ovdje dobijam za svoje znanje, za svoje godine truda i studiranja, što nisam osjetila u BiH.”
Suštinski, većina dijaloga o dijaspori je crno-bijela. Mada je, kao i svugdje, istina negdje između. Ljudi u dijaspori i dalje osjećaju duboku povezanost sa svojom domovinom, kulturom, običajima, ljudima. Ali odlazak nosi težinu. Iza te težine stoji čežnja za stvarima koje se ne mogu ponijeti u koferu. Miris planine poslije kiše, zrak pun sjećanja, kafa koju popiješ s nekim bez mnogo planiranja.
“Ljudima najviše nedostaju druženja. Taj trenutak kada nekoga pozoveš i za pola sata ste na kafi. Nedostaju mi naši trgovi, gužve, osjećaj da te neko poznaje, da te neko voli, a da za to ništa ne očekuje zauzvrat”, kaže Milica.
Priroda u kojoj je odrasla, jezero pored kojeg je provela djetinjstvo, sve to nosi značenje koje nijedna “strana” priroda ne može nadomjestiti. Iako sada možda češće ide u šetnje i izlete, kaže da to nije isto. “To nisu mjesta u kojima si rastao, gdje se svaka krivina povezuje s nekim ko ti je bio drag.”
Zašto nas mladi napuštaju?
Ne zato što ne vole ovu zemlju. Naprotiv. Ljubav prema Bosni i Hercegovini često je ono što ovu odluku čini još težom. Mladi ljudi ne odlaze zato što žele zaboraviti odakle su, već zato što u nekom trenutku osjete da ne mogu u potpunosti ostvariti svoj potencijal ovdje. Neki ne vide dovoljno prostora da rastu, drugi se boje da njihova znanja i trud neće biti prepoznati ili adekvatno vrednovani.
Prema podacima UNFPA BiH, statistika kaže da godišnje iz BiH ode između 20.000 i 30.000 ljudi, od čega veliki dio čine upravo mladi ljudi, oni u dobi od 18 do 35 godina. Iza tog broja ne stoje samo karte u jednom pravcu, već i godine razmišljanja, vaganja, šutnji u kuhinji s roditeljima i neizvjesnosti.
Ekonomija u zemlji je krucijalni razlog odlaska generalne populacije Bosne i Hercegovine. Mladi u svijetu i mladi u Bosni i Hercegovini ulažu godine u obrazovanje, učenje jezika, praksu i dodatne vještine. Mnogo se truda ulaže u lični i profesionalni razvoj, uz vjeru da će to otvoriti vrata ka stabilnoj budućnosti.
I zaista, u poređenju sa situacijom prije 20-ak godina, može se reći da su mogućnosti danas brojnije. Postoji veći broj stipendija, studentskih razmjena, IT sektori se razvijaju, a freelance tržište sve više omogućava mladima da rade globalno, čak i iz svojih domova u BiH. Ipak, uprkos tim pozitivnim pomacima, mnogi i dalje osjećaju da prostor za napredak unutar zemlje nije dovoljan. Nisu svi jednako povezani, ne dolaze svi iz sredina koje nude iste prilike. Proces zapošljavanja nerijetko izgleda spor i nepredvidiv, a tržište rada ne uspijeva uvijek prepoznati sve što mladi imaju da ponude.
Odatle upravo dolazi osjećaj nesigurnosti. Milica se prisjeća vlastitog iskustva: “Kao psiholog, moje zanimanje se često omalovažavalo u poređenju s tehničkim fakultetima. Sve se svodilo na to da je ‘najsigurnije raditi u državnoj firmi’.”
Pored ekonomskih izazova, mladi u Bosni i Hercegovini suočavaju se i s političkim okruženjem koje često djeluje nepredvidivo i nestabilno. Iako su društvene veze i poznanstva prirodan dio svakog društva, zabrinjava kada se percepcija javnosti usmjeri na to da uspjeh više zavisi od pripadnosti određenim političkim strukturama nego od znanja i sposobnosti.
Ova percepcija dodatno je pojačana prisustvom nacionalnih tenzija koje, iako nisu uvijek vidljive, stvaraju osjećaj nesigurnosti među mladima. Prema istraživanju USAID-a iz 2022. godine, 34% mladih izjavilo je da osjeća anksioznost prilikom interakcije s pripadnicima drugih etničkih grupa. Ova informacija proizilazi iz internaliziranog “straha” koji izaziva sistem u kojem se razvijamo.
Upravo zbog toga važi fenomen da se pripadnici različitih etičkih grupa često zbližavaju van granica svojih zemalja. Ovaj paradoks posebno dolazi do izražaja kroz studentske razmjene, rad u inostranstvu ili u međunarodnim kampovima, gdje pojedini mladi iz BiH, bez obzira na etničku pripadnost, prvi put osjete koliko toga dijele. Mnogi od njih tada shvate da ih ne dijeli stvarna mržnja, već naučeni obrasci, preneseni kroz medije, školstvo i političke narative.
Mentalna iscrpljenost od konstantnog podsjećanja na “mi” i “oni” dodatno doprinosi odluci mladih da potraže sigurnost i stabilnost negdje drugo, u društvu koje ne testira njihov identitet na svakom koraku. Za mnoge, odlazak nije samo ekonomski čin, već i pokušaj da žive život oslobođen kolektivnih trauma, etničkih etiketa i stalnog osjećaja podijeljenosti. Daleko od politike, bliže čovječnosti.
Jesmo li ih mogli zadržati?
Dok god njihova srca ostaju vezana za ovo tlo, dok god se vraćaju za praznike, donose priče, ideje i ponekad i investicije – dijaspora nije gubitak. Ona je prilika. Prilika da naučimo slušati jedni druge s više empatije, da mijenjamo sisteme koji tjeraju ljude vani, i da ne posmatramo odlazak kao izdaju, a ostanak kao žrtvu.
Jer na kraju, svi tražimo isto. Da budemo viđeni, da budemo poštovani i da osjećamo da negdje pripadamo. Ako ova zemlja to može ponuditi jednima, možda jednog dana ponovo bude mogla i svima.
