I više od sto godina nakon što je Kafka napisao Proces, njegove stranice i dalje bole — jer nas prepoznaju prije nego što mi razumijemo sebe. Posebno mladi ljudi prepoznaju u Jozefu K. sopstvenu borbu. Zašto Proces ostaje toliko bolan? Odgovor je univerzalnost Kafkine vizije — u vječnoj anksioznosti modernog čovjeka suočenog s paradoksom i nemogućnošću pronalaska smisla u haosu života.
Piše: Lejla Lačević-Mizdrak
Generacija K(afka): omladina koja je bez Krivice Kriva
U romanu Proces, Kafka prikazuje pojedinca koji se našao suočen s nejasnim i nepredvidivim mehanizmima vlasti, koji ga optužuju bez objašnjenja i uskraćuju mu priliku za stvarnu odbranu. Današnja omladina – generacija koju bismo mogli nazvati Generacija K, suočava se sa sličnim osjećajem tjeskobe i nemoći.
Umjesto birokratskog aparata iz Kafkinog vremena, mladi su danas zarobljeni u lavirintima digitalnog nadzora, algoritamskih odluka, nevidljivih društvenih pritisaka i ekonomske nesigurnosti. Odluke koje utiču na njihove živote često se donose u apstraktnim strukturama: softverski sistemi procjenjuju njihove akademske mogućnosti, odlučuju o tome da li će dobiti posao, kredit – a sve to često bez jasnog uvida u kriterijume, i bez mogućnosti da utiču na sam proces.
Kao Jozef K., i mladi danas često osjećaju da nešto nisu uradili kako treba, iako ne znaju šta tačno. Okrivljeni su zbog neuspjeha, nedovoljnog truda, neprilagođenosti sistemu, dok se pravila procesa stalno mijenjaju i ostaju nedokučiva. Ovaj osjećaj stalne (samo)krivice, uz istovremeno odsustvo konkretnih odgovora, čini Proces itekako aktuelnim.
Mladi su krivi jer kasne, jer ne stižu, jer nikada nisu dovoljno dobri, jer ne znaju kuda idu, ni ko bi trebalo da budu. Krivi pred vršnjacima, roditeljima, profesorima, pred društvom, ali najteže, pred sobom. I sve to na golom dlanu društvenih mreža pod konstantnom prismotrom.
Zbog čega danas možemo govoriti o Generaciji zbunjenih?
Jozef K. biva uhapšen bez ikakvog objašnjenja, bez jasne optužbe, i šanse da razumije sopstveni položaj. Sistemi obrazovanja, tržišta rada, društvenih mreža i mentalnog zdravlja često mladima šalju poruke koje su međusobno protivrječne. Od njih se očekuje da budu autentični, ali i da se uklope; da budu angažovani, ali i poslušni; da sve mogu, ali da se ničemu ne protive. U takvom svijetu, umna zbunjenost je posljedica, confusio mentis, praćena tjeskobom i osjećajem da se nalaze u procesu koji nema kraj.
Kafka u Procesu ne prikazuje birokratiju tek kao tehnički aparat, već kao simbol sile koja zbunjuje i guši, toliko da čovjek više ne zna kome odgovara, niti šta se zapravo od njega traži. Jozefovo “Ko ste vi zapravo?” to kratko, ali efektno opisuje. Mladi ljudi danas nalaze se u sličnom lavirintu, samo što njega ne čine hodnici sudova i kancelarija, već nevidljiva mreža društvenih, porodičnih, obrazovnih i digitalnih očekivanja.
Beskrajna lista imperativa, trka u kojoj, trudeći se da zadovolje sve zahtjeve, mnogi gube osjećaj ko su zapravo i šta stvarno žele. Kafkin lavirint nije iščezao, samo je promijenio oblik. Zahtjevi i pitanja mladih sve češće odlaze na adresu koja savršeno simbolizuje apsurd savremenog postojanja: niko@neodgovara.com. To je metafizička adresa — prostor tišine u kojem sistem ostaje nijem.
Pravosudni teatar apsurda
Kafka prikazuje pravosuđe kao neprobojni sistem apsurda koji, umjesto da služi pravdi, potvrđuje moć nad pojedincem, ostavljajući ga u tišini i zbunjenosti: “…nema nikakve sumnje da iza svih postupaka ovog suda, u mom slučaju, dakle, iza hapšenja i današnjeg saslušanja, stoji neka velika organizacija.”
Slično tome, mnogi mladi danas osjećaju bespomoćnost pred birokratskim i pravnim aparatima koji djeluju nejasno, nepravedno i udaljeno. Bilo da se radi o zapošljavanju, obrazovanju ili socijalnim pravima, presuda je često unaprijed poznata – poena sine culpa. U tom kontekstu, Proces prevazilazi književnu alegoriju i postaje živa slika duboke patnje mladih koji se suočavaju sa sistemom gluhim za njihov glas i slijepim za njihovu stvarnost.
Influens Kafke danas
Da je Proces Netflix serija, vjerovatno bi trajala bar deset sezona — i niko živ ne bi imao pojma šta se zapravo dešava. Jozef K. bi na Instagramu imao samo jedan story: „Optužen sam, ali ne znam ni za šta. #prozvan #confused #justKafkaThings“. Pokušao bi da gugla razloge, ali bi ga i Google zbunio — jer čak ni algoritam nije spreman da razjasni tekuće procese, i naposljetku bi ostao ono što je i bio – zbunjen.
Na TikToku bi snimio video, ali komentari bi bili samo: „Šta sam upravo gledao?“ i „Da li je neko shvatio šta se desilo?“ Sve u svemu, Kafka bi danas bio pravi influenser anksioznosti — viralni kralj neizvjesnosti. Njegov kontent imao bi milionske preglede, ali mnogo manje lajkova, ne zbog zabave, već zbog autentične tuge i bezizlaznosti modernog života. I upravo u toj viralnoj zbunjenosti prepoznajemo mlade danas. Mladi koji su neprestano on-line, a opet često ne znaju kuda idu… ni zašto.
Nedovršeni proces ili kamen koji odbija da pukne
Smrt Jozefa K. u kamenolomu snažna je metafora za položaj mladih danas. Pritisci ih nastoje slomiti i ukalupiti. Da pitamo Kafku – mogu li mladi biti kamen koji odbija da pukne? Da li je zbog toga u romanu deveta glava ostala nezavršena?
Mladi su ti koji će iznjedriti nove Jozefe K., nosioce savjesti vremena koje dolazi, koji će također reći: “To što se meni desilo, naravno, to je pojedinačan slučaj i kao takav nije važan, jer ga ja ne primam suviše srcu, ali to je znak jednog postupka koji se vodi protiv mnogih. Za njih se ja ovdje zalažem, ne za sebe… Ja samo želim da se povede diskusija o javnom zlu”. Jer, mladi ljudi su oni koji prepoznaju lično iskustvo kao odraz šireg društvenog mehanizma, i koji neće zatvoriti oči pred nepravdom koja pogađa mnoge.
Proces ostaje nerazjašnjen do samog kraja jer odražava suštinu Kafkinog pogleda na svijet: pravda i smisao života često su neuhvatljivi, odgovori ostaju izvan domašaja razuma, a potraga može biti beskonačna.
Kafkina poruka nosi tihi otpor — jer čak i kamen koji se lomi ostavlja neizbrisiv trag, oblikujući pejzaž i podsjećajući nas na neugaslu ljudsku čežnju za slobodom i smislom. Mladi, uprkos svemu, nose u sebi skrivenu snagu, sposobni da budu simbol promjene. Njihova borba nije uzaludna — ona je živa potvrda da čak i u najmračnijim okolnostima postoji iskra života koja ne prestaje da tinja i poziva na novi početak. Jer – Juventus est fundamentum vitae – mladost je temelj života!
Proces još uvijek traje: Kafka kao savremeni prorok
Sada možda bolje razumijemo Kafku nego njegovi savremenici. Pomalo ironično, da pisac iz 1910-ih bolje razumije svijet nego TikTok algoritam… Zašto je važno da mladi čitaju Kafku danas? Zato što u vremenu koje sve banalizuje, on nudi filozofsku dubinu i uči da postavljamo prava pitanja.
Zaključak: Nema izlaza, ali ima smisla
Kafka podsjeća da život nije pravedan ni konačan, već vječni proces — tok bez jasnog početka i kraja, u kojem smisao ne leži u presudi, već u samoj potrazi. Nepravda možda ostaje neimenovana, a sudac nevidljiv, ali čovjek ostaje onaj koji pita, sumnja i odbija da se pomiri sa tišinom sistema.
Mladi nisu pozvani da se pokore, već da postanu oni koji ne pristaju, koji pitaju. Sloboda se, možda paradoksalno, ne nalazi u oslobađajućoj presudi, već u upornosti da se ne preda vlastito dostojanstvo. U borbi koja nema zagarantovan ishod, ali ima neporecivu ljudsku vrijednost.
Vjerovatno se iz procesa ne može van. Ali, iznutra je moguće promijeniti način na koji ga živimo i podnosimo. I možda nije nužno izaći, ako se u njemu uspije biti ono kamenje koje se ne mrvi pod teretom, već počinje mijenjati zidove. Kamen po kamen … na mladima ostaje svijet. I teret, koji možda porodi novu Justiciju, pravednu boginju Pravde.
