Ime “Lego” je kombinacija danskih riječi Leg i Godt, što znači “lijepo se igraj”. U početku je Lego pravio samo drvene igračke, ali zadnjih 40 godina koriste samo plastične kockice.
Lego je vrsta igračaka koja se sastoji od malih plastičnih dijelova koji se mogu međusobno spajati i na taj način napraviti skoro sve što se može zamisliti. Dijelovi se jednostavno spajaju i razdvajaju što doprinosi brzini sklapanja. Dijelovi su izrađeni od trajnih materijala, tako da igranje može da traje godinama. Kod Lego kockica mašta je najbitnija. Prve Lego kocke su napravljene 1949. godine. No, njima se više ne igraju samo djeca.
Danas su Lego kocke i u svijetu street arta postale must have. Iako su minimalističke, njihovom gradnjom i igrom prelazimo u svijet umjetnosti. Jan Vormann, umjetnik iz Berlina, zaslužan je što su “Lego ulične zakrpe” postale svjetski fenomen. U razgovoru za Omladinski magazin KAR!KE otkrio nam je sve o Lego umjetnosti.
Možeš li nešto reći o sebi, ukratko, za čitaoce Omladinskog magazina Karike?
Ja sam skulptor. Studirao sam umjetnost na Univerzitetu u Berlinu. Ono što pokušavam da uradim je da koristim savremeni materijal kao što su plastična opeka, sapunica, igranje kockicama i transformacija ovog materijala u spomenik koji predstavlja trenutak u vremenu. Moji predmeti funkcionišu kao prikaz stvarnosti na jeziku skulpture, ili kao nagoveštaj za isticanje tajni koje mogu biti povezane sa svakim materijalom. Npr., plastičnu opeku koriste djeca da nauče arhitektonska pravila. Ubacuje se u stvarne zidove, pokazuje sličnosti, ali i postavlja pitanja o njihovim razlikama. Ili sapunica koja pravom tehnikom može prevazići kratkotrajni kvalitet i ostati postojana. Mojim predmetima, pokušavam postići da nemoguće naizgled postane moguće, iako je sve to vidljivo svakim treptajem oka.
Od kud ideja vezana za Lego umjetnost?
U malom selu u Italiji, Bocchignano, kuće su izgrađene od najrazličitijim građevinskim materijalima koje možete zamisliti. Dakle, sličnost raznobojnih cigli i plastičnih opeka bila je očigledna, za mene. Takođe, savremeni plastični materijali nedostaju u ovom vjekovnom kolažu zidova i zgrada. S obzirom na to da su grafiti danas veoma popularan oblik umetničkog izražavanja, šarene “zakrpe“ takođe predstavljaju dio ove streetart-kulture.
Gdje si imao priliku predstaviti svoj rad?
Do sada je projekat Dispatchwork predstavljen u više od 100 gradova širom svijeta. Sve lokacije se mogu vidjeti na dispatchwork.info. Skoro sam otvorio projekat za sve koji se žele pridružiti. Ako popravite zid u vašem gradu, pošaljite ih meni i rado ću ga objaviti. Recite mi lokaciju i malo o zidu koji nosi vašu popravku. Projekat Dispatchwork danas je i svjetski pokret o kolektivnoj izgradnji Babilonske kule 2.0. Ljudi iz cijelog svijeta prevazilaze jezičku barijeru i pomažu u preobrazbi svijeta na drugačiji način. Ovaj projekat bi trebao da pređe preko nacionalnih granica i da postane dio globalne kulture koju će mnogi od nas prihvatiti ili objeručke prigrliti.
Kako ljudi reagiraju na tvoj rad?
Kada isprobate sami, brzo ćete primjetiti pretežno pozitivne odgovore. Samo sjedite sa vrećicom kockica na ulici i uskoro će vam se pridružiti više od jedne osobe koja je zaintrigirana onim što radite. Naizgled apsurdnost će ih najverovatnije zbuniti, ali će brzo logika koja prati ideju postati jasna i obećavajuća. Ako im dopustite, pridružit će vam se!
Možeš li mi više reći o umjetnosti slaganja kockica, odakle motivacija. Da li ljudi gledaju Lego kockice kao dekoraciju ili kao čin umjetnosti?
Za mene je ovaj projekat samo jedan od mojih mnogih projekata. Samo raditi sa kockicama nije dovoljno za mene, baš kao što mi je dosadno samo izrezivanje komada drveta ili skulptanje kamena u obliku osobe ili bilo šta figurativno i apstraktno što možete zamisliti. Ako je lijepo, zasigurno to možete nazvati umetnošću, zašto ne. Može se nazvati i dekoracijom, pošto ne služi ničem drugom, samo estetici. Ako je lijepo i čini vas sretnim, to je već mnogo. Međutim, osjećam potrebu da idem van granica razmišljanja: Iza samog pojma ljepote, možete porediti svijet mašte (šarene, sjajne igračke od cigle) sa stvarnim svijetom (sivi, prljavi i polomljeni kamenčići) ili možete doživjeti podsticaj da sarađujete sa drugim ljudima bez obzira na njihovo porijeklo, boju kože, religiju itd. Ljudi širom svijeta imaju osećaj da žele biti dio veće mreže i pripadati joj. Međutim, i oni uživaju u kockicama i ljepoti “zakrpa“ u zidovima. Za mene je to ipak sekundarno.
Koliko vremena ti je potrebno za jedan umjetnički rad?
Za malu površinu, veličine šake, može se uraditi za nekoliko minuta. Veće „zakrpe“ su komplikovanije i mogu trajati nekoliko sati. Najduži rad koji sam radio trajao je 3 dana.
Gdje si do sada imao izložbe?
Izložba Dispatchwork je putujuća izložba, a ako još nije bila u vašem gradu, mogla bi se naći. Izložba prikazuje slike i iskustva svih sudionika, kao i mogućnost sudjelovanja ljudi svih dobnih skupina. Ako izložba još nije postavljena u vašem gradu, uvijek imate priliku sudjelovati i poslati svoje fotografije, te biti sigurni da ćete biti dio izložbe na jednom od idućih mjestu na koje putujem.
Za kraj ovog razgovora, šta možeš poručiti našim čitateljima? Kako mlade ljude potaknuti na kreativnost i rad?
Preporučujem da kupite kartu za avion, trajekt ili voz i krenete putovati svijetom ili unutar granica svoje zemlje da biste vidjeli nove stvari i nova mjesta. Sigurno ćete se iznenaditi različitim kulturama koje svijet nudi ili čak naći sličnosti s vašom domovinom. Čak i putovanje gradskim autobusom može proširiti vaš horizont. Otiđite u komšiluk vašeg grada u kojem nikad niste bili, izađite na ulice i razgovarajte s ljudima. Stariji ljudi imaju mnogo toga za ispričati. Pronađite turiste i slušajte zanimljive priče o njihovim putovanjima. Često ne morate putovati daleko da biste otkrili nova mjesta, svijet počinje neposredno ispred vašeg praga.
