Kvir identiteti na radnom mjestu

Jednu radnu sedmicu čini 168 sati, što bi značilo da zaposlene osobe oko četvrtinu svog vremena provode u radnom okruženju. Za zaposlene kvir osobe to, nažalost, najčešće znači minimalno četvrtinu vremena provedenog u pretvaranju i šutnji, a sve u nastojanju da se izbjegne diskriminacija i otkaz. Nisam bila spremna pristati na to.

Po struci sam magistrica engleskog jezika i književnosti, ali kao i većina kolegica i kolega moje generacije okušala sam se u različitim ulogama, od prevoditeljice do osobe zadužene za društvene mreže. Trenutno radim u jednoj kulturnoj instituciji i to bi po svemu bila jedna prilično standardna priča da ovo nije Bosna i Hercegovina i da se zbog toga ne pojavljuje pitanje mog seksualnog identiteta.

„Znači, ti si aut na poslu?“ Ne kažu to svi baš tako i baš tim riječima, ali u glasu moje kvir sagovornice ili sagovornika gotovo uvijek mogu čuti dozu nevjerice, pa čak i divljenja zbog činjenice da ja na svojem radnom mjestu ne moram kriti koga volim i koji me spol privlači. Čak i ja s vremena na vrijeme zastanem i pomislim kakve sam ja to lude sreće da na poslu (u Bosni! na Balkanu!) smijem prepričati neku svoju ljubavnu zavrzlamu ili jednostavno spomenuti ime partnerice bez ikakvog straha od osude. Iako osjećam određenu zahvalnost što postoje mjesta mimo ta famozna “četiri zida” u kojima možemo biti prihvaćeni, često pomislim koliko je nefer to što nečije pravo na autentičan život ovisi od dobre volje (i nivoa osviještenosti) društva, odnosno pojedinaca koji ga čine.

Ne sjećam se kako i kome s posla sam prvi put rekla da volim žene

Ali dobro pamtim da su u razmaku od dva mjeseca skoro svi na poslu znali da sam se tog proljeća strašno zaljubila u jednu djevojku. Iako je otvorenost ove vrste mogla sa sobom povući ogovaranje, podsmjehivanje, maltretiranje, ignorisanje i slična ponašanja, odlučila sam riskirati i probati da gradim snažne i iskrene odnose sa kolegicama i kolegama od samog starta. Naravno, prije takvog koraka morala sam procijeniti koliko je moje novo radno okruženje otvoreno, te da li imam dovoljno jaku mrežu podrške u slučaju da autovanje prođe loše. Da nije bilo prethodnog prihvatanja mojih roditelja i prijatelja teško da bih se tako brzo odlučila na dijeljenje informacije da me prvenstveno privlače žene.

Onima koji ne žive bh. kvir realnost vjerovatno nije lako razumjeti važnost i potrebu da se na poslu uopšte otkriva seksualni identitet

Ali uzimajući u obzir da su hetero iskustva norma, to i nije tako neobično. Neodvojivost privatnog i profesionalnog jasnija je onima koji moraju dobro promisliti prije nego odgovore čak i na banalna pitanja poput „s kim ćeš na more“ ili „ima li šta na ljubavnom planu“. Iskrenost u davanju odgovora sa sobom nosi rizik vrelog stida, te hladnog tuša prezira, a prečesto i otkaza. Istovremeno, biranjem tišine, odnosno laži, sadimo sjeme nepovjerenja koje će nas kad-tad udaljiti od naših kolegica i kolega.

Na stranu čak i osjećaj odbačenosti i izoliranosti koji je sam po sebi poguban, šta je sa otvorenim iskazima mržnje koje su mnogi kvir ljudi prisiljeni slušati na svojim radnim mjestima?

Prihvaćenost mog identiteta u radnom okruženju uzimala sam zdravo za gotovo sve do mjesec dana prije održavanja prve Bh. povorke ponosa u Sarajevu i bujice zapaljivih komentara koji su uslijedili, kako u online, tako i u offline sferi. Slično je bilo i ove godine, samo što sam ja imala tu privilegiju da slušam svoje kolegice kako se zgražavaju zbog diskursa raznoraznih političara i kvazi akademika, a ne zbog borbe za prihvatanje i jednaka prava. Vjerujem da je prolongirana izloženost neprihvatanju i/ili otvorenim iskazima mržnje prema kvir zajednici u tom periodu sigurno ostavila brojne emocionalne ožiljke, jer slušati kolege i kolegice kako, bez razmišljanja o tome ko ih čuje, ponavljaju raznorazne homofobne gadosti ne znači samo prolaznu povrijeđenost, već još jednu potvrdu da za LGBTIQ+ osobe u Bosni i Hercegovini nema mjesta.  

Neprihvatanje na poslu i nemogućnost autentičnog življenja svog identiteta predstavljaju vrlo uvjerljive razloge za odlazak vani, čak i kada živite u zemlji koja je stabilnija i uređenija od BiH.

Donedavno nisam bila svjesna toga, ali kada bih bila u situaciji da na poslu moram kriti svoju partnericu ili trpiti verbalno nasilje otišla bih prvom prilikom i ne bih se vraćala. Neki bi to vjerovatno prokomentarisali sa „odlično, šta će nam bolesnici u Bosni“, ali smatram da su te osobe manje bitne od onih koje bi se, uprkos svom ličnom neodobravanju, malo zapitale odakle mi takva odlučnost. U pitanju je jednostavna računica. Jednu sedmicu čini 168 sati, što bi značilo da zaposlene osobe oko četvrtinu svog vremena provode u radnom okruženju. Za zaposlene kvir osobe to, nažalost, najčešće znači minimalno četvrtinu vremena provedenog u pretvaranju i šutnji, a sve u nastojanju da se izbjegne diskriminacija i otkaz. Nisam bila spremna pristati na to. Vjerujem da me moje trenutno, pozitivno iskustvo na poslu štiti i osnažuje, ali i da je upravo postojanje pozitivnih iskustava pokazatelj kako, polako, ali sigurno, dolazi vrijeme kada niko neće morati praviti takav kompromis.  

M.B.

Tekst je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i portala #SlobodaNarodu i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
Ne sudi knjizi po guzici
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Sigurne kuće imaju skloništa i za djevojke – incesti i seksualno nasilje u porastu
Ivana Džamić: Ponekad mislim da nijedan virus ne može da bude toliki neprijatelj kao što čovek može prema čoveku
More Stories
Psihološkinja Irena Đumić Jurić Marjanović za „Karike“: Osoba koja potraži profesionalnu pomoć nije slabić, nego trpi nasilje