Bolnica
Poželiš li upoznati sebe,
vidjeti umiranje,
prošetaj bolničkim hodnicima zdrav
i zamoli za jedan krevet
da tu provedeš noć.
Vidjet ćeš dječaka koji je prije pola sata
izgubio majku, oca, sestru.
I traži majku da mu drži jednu ruku
dok mu drugu stavljaju u gips,
i ne zna da će lom ruke
uskoro na srce prerasti
kad sazna da je ostao sam.
Vidjet ćeš i djevojčicu,
bez kose,
koja priča bajke svojim igračkama,
čekajući da igla završi njenu.
Vidjet ćeš i djevojku
kojoj termini za koje ti prvi put čuješ
jedu noge.
Danas čeka da joj odsjeku i drugu
do koljena.
Vidjet ćeš čovjeka na štakama
koji posjećuje bolesnu ženu,
kaže joj:
„Doktor je rekao da uskoro možeš kući.“
I zagrljaj,
u kom oni umiru i rađaju se.
Vidjet ćes staricu
koja u pola četiri umire,
gaseći oči na vratima
koje niko ne otvara.
Čut ćeš zvuk boli,
urlik djece nad tek umrlim ocem,
koji je sklopio oči riječima:
„Slušajte majku.“
Otići ćeš u krevet,
i žuljat će te,
i bit će ti tijesno,
i bit će ti hladno,
i nećeš smjeti to sebi priznati,
i nećeš moći zaspati.
Jutro.
Upoznaješ sebe, prvi put
i odlaziš,
sretan od bolova.
Godine moga oca
Brojke su počele jesti moje prste,
onda, kada sam godina imala više
od prstiju.
I sada, ponovo učim brojati,
i uspjela sam,
sve moje godine stale su na prste,
iako je brojki mnogo više.
Nisam znala da je računanje na prste toliko bolno.
Zbir mnogo manje boli
od smisla koje je ubilo
šarenilo mojih djetinjih godina.
Danas sam starija od svoga oca.
On sada ima trideset i neku,
a zbir mojih godina prešao je brojku
četrdeset.
Moje godine su mu oduzele
dva desetljeća,
ulaganja brojki u
trbuh,
i oči željne kućnoga neba.
Svoje slobodno vrijeme troši na riječi:
“Skini šminku,
lijepa si bez nje
i volim te takvu gledati,
nenašminkanu.”
I ne znamo,
ni on, ni ja,
da li nas više bole godine razdvojenosti,
ili ono dijete koje sam ostavila iza sebe.
Smisao je ostao,
između očevih riječi
i moga našmnikanog lica.
Sve svoje godine poklonio je meni.
Njegove lutajuće ruke,
su moj dom.
A moje su prekratke,
da bih ga zagrlila,
na drugoj strani svijeta.
Pružiti i pokazati
Danas su došli sa kamerom
vrećom brašna,
uljem, kafom i šećerom.
Meni su donijeli neke igračke
nisam znala kako se koriste
i rado bih ih zamijenila za dvije čokolade.
Živimo u maloj kućici
koja prokišnjava,
od one godine kada je otac postao nemoćan
kao da je disala njegovim tijelom
pa zajednom sa njim posustala.
Imamo i malo dvorište
sa ljuljaškom
i baštom,
majka svake godine posadi krompir
i nikad ga ne bude dovoljno
za godinu cijelu.
Oca je, nakon rata
mina učinila nepokretnim
dok je po šumama skakao
od sreće
jer ne puca,
jer ima kući,
ženu
i mene.
Majka je dobila otkaz
jer nije mogla uzeti godišnji
kada je pored mene ležala u bolnici
dok su mi doktori predviđali smrt.
Sve to, rečeno je, u kameru.
Majka je stidljivo uzela tristo maraka,
koje šalje F. H. iz Njemačke.
Dvadesetak dana
u školu sam išla sita.
Nisam sklapala prijateljstva
bojala sam se njihove reakcije
nakon što saznaju kako živim.
Šta ako me budu prozivali,
šta ako budu upirali prstima?
Emitiranje na televiziji je bilo nakon mjesec dana.
Amela Mustafić je rođena 1994. godine u Srebrenici.
Trenutno studira u Sarajevu, Odsjek za Književnosti naroda BiH i Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik.
Poezija joj je objavljivana i nagrađivana po časopisima, portalima: Strane, Avlija, Zvona i nari, zajedničim zbirkama te antologijama. Pobjednica je nagradnog natječaja kulturne suradnje „Kulture snova“ iz Zagreba i „Rrom Produkcije“ iz Beograda, te joj je 2017. godine štampana i prva samostalna zbirka poezije „Umiranje djetinjstva.“
