Ćirilo i Metodije, misionarska braća iz Grčke kojoj Slaveni duguju pismenost, svoj prosvjetiteljski rad počeli u Velikomoravskoj kneževini, tada najjačoj državi Zapadnih Slavena, prostoru koji se u najvećem dijelu poklapa sa teritorijem današnjih Češke i Slovačke. Njihovi učenici su kasnije protjerani iz Moravske na jug, prema našim krajevima, te donijeli pismenost i među južne Slovene.
Hiljadu i par stotina godina poslije još se jedan čovjek odlučio na sličan poduhvat. Slovak iz Češke je došao u Banja Luku da podučava studente češkom jeziku. I radi to već deset godina.
Kao idealna prilika za razgovor s njim, a čovjek se zove Pavel Cihlar, ukazala se projekcija dokumentarnog filma na Filološkom fakultetu upravo o životu i radu braće Ćirila i Metodija.
Stranac, ali ne tuđin
„Po nacionalnosti se deklarišem kao Slovak, koji je nakon raspada Čehoslovačke ostao u češkom dijelu“, započinje Pavel. Ubrzo dodaje kako on i nije u pravom smislu riječi stranac pošto su njegovi preci porijeklom sa ovih prostora, tačnije rečeno Slovaci iz Vojvodine koji su se poslije doselili u Čehoslovačku. „Stranac na češkom znači i tuđin, što se ja ovdje nisam nikad osjećao“, priča Pavel.
Dotakli smo se i sličnosti i različitosti između češkog i slovačkog. Pavel navodi da je sličnost, odnosno različitost ovih jezika slična odnosu između slovenačkog i srpskog.
A koliko su slično češki i naš jezik? Iako postoji dosta zajedničkih riječi, treba ipak biti oprezan. Primjerice “užasno” na češkom znači “predivno” na našem ili, primjerice, “brak” na češkom je “loša roba” na našem!
Prije studija lingvistike Pavel se interesovao za film, međutim, okolnosti su ga odredile ipak za lingvističku profesiju. Nakon studiranja slavistike koju je započeo 2002. godine u Češkoj, tačnije srpskog i bugarskog jezika, Pavel dolazi u tadašnju Srbiju i Crnu Goru. Dodaje da ovo nije bio njegov prvi boravak na našem govornom području i da je u nekoliko navrata boravio u Srbiji. Tokom boravka u Srbiji do 2007. godine, iznašao je preko češkog veleposlanstva posao u Banja Luci kao profesor češkog jezika.
Pavelu nije mnogo trebalo da se navikne na Banja Luku, pošto je već nekoliko godina proveo na našim prostorima, ali i zato što je njegov kolega slavista na čije je mjesto došao prije njega proveo godinu dana u gradu na Vrbasu. Pavel potvrđuje našu tezu o gostoprimljivosti, te dodaje da bi sve dobre i loše odnose koje je ovdje imao, imao i u Češkoj.
Ko uči češki u Banjoj Luci?
Pavel navodi da je ranijih godina interesovanje za češki jezik bilo daleko veće. Kao razlog navodi veliki broj programa koja je Češka nudila studentima da dođu studirati u ovu zemlju.
Ovo nam potvrđuje i Ivana Perišić studentica političkih nauka u Banjoj Luci koja je prije nekoliko godina pohađala kurs češkog kod profesora Pavela kako bi studije nastavila u Pragu.
“Postoji više razloga zbog kojih sam bila zainteresovana da naučim taj jezik, ali glavni razlog je bio taj što sam htjela da studiram u Pragu. Časove smo imali naveče uz veoma zanimljive priče profesora Pavela, koji je uvijek dodatno volio da objasni i porijeklo određenih riječi”.
Politika je ista i u Češkoj
U drugom dijelu razgovora s Pavelom dotakli smo se komparacije života kod nas i u Češkoj. Pavel odmah navodi da postoje velike predrasude između običnih ljudi. Primjera radi da Česi percipiraju Hrvate i Srbe kao sinonim za zle ljude, ali i da naši narodi imaju romantičarsku viziju u glavi o Česima iz 19. vijeka. “Problem leži u međusobnom nepoznavanju kultura”, tvrdi Pavel.
Ipak, on napominje da Česi znaju doživjeti svojevrsni ‘kulturni šok’ kad posjete BiH, posebno kada dođu u veće sredine i shvate da nije ovdje sve toliko siromašno i zaostalo kako su možda mislili. “Nema Kauflanda, nema Lidla, da li je u pitanju Merkator ili Konzum, ali suština je da su trgovinski lanci domaći kao i hrana u njima”.
S druge strane, ističe da Češka nije toliko napredna koliko Balkancima na prvi pogled izgleda. “Politika je i tamo i ovamo ista,” kroz osmijeh govori Pavel. “Češki političari su zaigrali u posljednje vrijeme na nacionalističku kartu o strahu od imigranata, iako je u Češkoj zabilježen protekle godine tek mizeran broj azilanata”.
Iako Češka danas važi za zemlju sa niskom stopom zaposlenosti, na pitanje da li će Češka postati nova Njemačka i hoće li svi sad početi učiti češki mjesto njemačkog, Pavel odgovara da neće. “ Češka je imala period naglog razvoja, ali trenutno vlada stagnacija. Češka nije samo Prag. Postoje mnogi krajevi Češke koji su slabo razvijeni i siromašni. Sa druge strane Slovačka ubrzano hvata priključak, te se u mnogim ekonomskim parametrima približila Češkoj”.
Problemi? Bolonja i administracija
U jednom trenutku smo se dotakli i studenata i mladih. Pavel ironično započinje da ne bi volio po treći put da svjedoči uvođenju Bolonje. “Bolonja postoji da se ide u svijet. Kome da nudim stipendije? Studenti ne dolaze redovno na predavanja. Nema zainteresovanih, ne postoji kontakt profesor – student.”
Na pitanje šta je razlog tome, Pavel navodi generacijski problem, te napominje da se sa sličnim problemom susreću i njegove kolege u Češkoj. Navodi da su ranije studenti bili aktivniji i motivisani da se bore. “Studije nastavljaju po srednjoškolskim šinama, tako da se studiranje svodi na puko prisustvo i učestvovanje na nastavi, a često i to izostaje”.
Kao najveći problem u BiH vidi preglomaznu administraciju, kako sam dodaje jedinu još takvu u Evropi. Pavelu posao profesora uskoro ističe, međutim i nakon više od jedne decenije navodi da bi volio ostati u BiH kroz neki novi vid saradnje. Već je ranije pokušao dobiti posao sudskog tumača za češki jezik, ali zbog problema sa našom ponovo čuvenom administracijom to mu nije pošlo za rukom.
“Češki se dalje nudi kao izborni i kao kurs na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u prošlosti je bio kurs i u drugim dijelovima BiH – Tuzla, Zenica, Mostar” navodi za kraj Pavel.
