Riječ „kučka“ je toliko rasprostranjena da je postao problem nazvati ženku psa kučkom ili kujom, riječima koje su im inače pripadale, pa ih danas zamjenjujemo sa „kujica“, „curica“, „cura“. Uloge su se, naizgled, zamijenile.
Pokondirene, polupismene,
kockaste glave našle su se mjerodavnim da i najmanju upotrebu marihuane proglase opasnom, a svakog korisnika narkićem.
Svaka dva mjeseca, biro za zapošljavanje postaje mjesto gdje me lupi realnost. To je vrijeme kada, po ko zna koji put, potvrđujem svoje mjesto prebivališta. Oglasne table prepune konkursa, a hodnici prazni.
Jedan od osnovnih problema s online humanitarnim akcijama jeste da veliki broj njih postoji samo kako bi fantomski portali bez impresuma ostvarili bolji promet i veću ličnu zaradu.
Svakodnevno se susrećem s mnoštvom smeća po naselju Luke na Palama. Kontejneri prepuni smeća vrve na sve strane. Pet kontejnera...
Slijedi završnica, prof. Veličković pita studente koji su podigli ruku da li znaju na stranu čije ideologije su upravo stali. Studenti šute, ja još jednom provjeravam ime u bilježnici a zatim izgovaram „na stranu Vojislava Šešelja“, na što nastaje apsolutni muk u kabinetu. Kako su se bošnjački studenti našli na strani ideologije jedne od njima najmržih ličnosti?
Mladić koji ima pitanje „za sve žene, djevojke ovdje.“ „Zašto vi žene, djevojke uopšte želite ići na posao, kod tamo nekog šefa da vam šefuje osam sati, ako vaš suprug radi i donosi platu? I kad možete biti kući i posvetiti se kvalitetnom odgoju djece?“
Problem je u tome što se kod nas muškarci podstiču na agresivnost time što već u najranijem periodu spontano usvajaju jedan tradicionalni model ponašanja - ne znajući za drugačiji.
Zahvaljujući IT stručnjacima, programerima i raznim kreatorima aplikacija, virtualni svijet je postao jedna odvojena dimenzija mreže poznanstava, uspješnih ljubavi, razočarenja i prevara. Korisnici se kriju pod različitim pseudonimima, nickovima, dok postoje oni nijansu hrabriji i transparentniji, spremni na osudu...
Skoro svaka četvrta mlada osoba ima barem jednu tetovažu na sebi, da je nešto više istetoviranih žena nego muškaraca, kao i to da se veoma mali procenat njih odluči na uklanjanje.
Često razmišljam o onima koji su otišli, žaleći ih i zavideći im istovremeno.
Kada uvidiš da su na suočavanje s pošlošću spremni oni koji se zapravo nemaju s čim suočiti, da su spremni posvetiti svoje vrijeme kako bi se društveni narativ pomjerio bar za ljestvicu gore, svjestan si da je došlo do ''guše''.
