Pretražujući pozive za edukacije preko ljeta, jedan mi je privukao interesovanje, svojim nazivom, kao i svojim motivom. Škola drugačijih sjećanja u Istočnoj Bosni… Čuj drugačijih sjećanja, čuj u Istočnoj Bosni. Prvo, zašto bi neko želio da se forsiraju drugačija sjećanja, nije li potrebno forsirati priču o jednoj istini? Drugo, kakva ratna dejstva u Istočnoj Bosni? Da budem iskrena, sada me je sram što nisam znala za sve te zločine koji su se desili u mojoj domovini, Bosni i Hercegovini…
A sve je počelo jednom prijavom i frustracijom svojim neznanjem
Škola drugačijih sjećanja je ljetni edukativni program baziran na studijskim posjetama čiji je cilj razmjena iskustava, tačnije drugačijih sjećanja. Škola obuhvata posjete mjestima stradanja i ratnih zločina iz Drugog svjetskog rata i posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. godine.
Prva Škola drugačijih sjećanja u Istočnoj Bosni – gornje Podrinje trajala je od 26. do 30. jula na lokalitetima šire okoline Foče, Goražda i Višegrada, poput Tjentišta, Miljevine, Jošanice, Rorova, različitih muzeja i drugih mjesta.
Moj dolazak u Goražde je već pun predrasuda, jer još ni samu vožnju do tamo nisam u potpunosti ”svarila”. Ali dajem priliku školi, nadajući se potajno da ću već prvog dana saznati pregršt informacija o ratnim dejstvima na tom području, o presudama, o konkretnim podacima i brojkama.
Kad ono…
Škola drugačijih sjećanja je upravo to kako se zove. Slušate potpuno različite priče, različita svjedočenja o istim događajima. Slušate potresne priče osoba koje su direktno ili indirektno sudjelovale u ratnim dejstvima. Ako ste došli, kao ja, po tačne podatke, nećete ih dobiti. Ali dobit ćete sve ono što sami iz udobnosti vaše stolice ne možete saznati na internetu, iz fakultetske klupe od profesora još manje. Saznat ćete sve o narativu stanovnika tih lokaliteta, iz jasnih svjedočenja tih sagovornika vidjet ćete srž problematike tog područja.
Svaka rečenica, nesiguran pogled, traženje podrške očima sagovornika, shvatit ćete da se narativ ostavlja u amanet naraštajima upravo usmenom predajom. Ako u prvi mah pomislite da niste dobili nikakve informacije, onda ste se prevarili. Jer kada neko izostavi ključnu informaciju, to vam je najbolja informacija koju možete dobiti. A naročito o samom narativu tog područja. Na kraju dana shvatim, došla sam na školu drugačijih sjećanja kako bih učila o ratnim zločinima koji su se desili u mojoj domovini, o svemu onome što ne mogu saznati kroz formalno obrazovanje. I znate šta, uspjela sam!
Ne usuđujem se tvrditi da je obrazovni sistem u cijeloj Bosni i Hercegovini zakazao kada je u pitanju tema rata, ali u dijelu gdje ja živim, u Tuzlanskom kantonu, itekako jest. Krenuvši od historije iz osnovne škole, pa do srednje, sve što sam uspjela saznati o ratnim dejstvima u mojoj državi ticalo se okupatora i, naravno, proslavljenih bitki tokom Drugog svjetskog rata. Iz udžbenika historije nakon Drugog svjetskog rata ćete saznati da se desio rat i da je trajao od 1991. do 1995. godine. Ne mnogo više od toga.
Jer kada obrazovni sistem zakaže, ljetne škole uskaču!
Student Političkih nauka u Sarajevu, Muhamed Tucaković, kao jedan od učesnika, ali i domaćin škole drugačijih sjećanja u Hercegovini ističe da, iako je iz Stoca, nije znao za mjesta zločina koja su posjećena tokom škole, ili je znao minimalno. Za nedostatak informacija najviše krivi sredinu, koja većinu tih zločina smatra tabu temom, ali i obrazovni sistem. ”Kroz formalno obrazovanje u Bosni i Hercegovini o ratnim dejstvima se ne može naučiti skoro ništa, za primjer mogu navesti obrazovanje u mom kantonu, u kojem sam za 12 godina obrazovanja uspio dobiti samo minimalne informacije. Smatram obrazovni sistem za jednog od vodećih krivaca za nedostatak informacija među mlađim naraštajem. U drugu ruku, temu poput ove teško je uvrstiti u nastavni program, ali to nije dovoljan razlog da se uopšte ne pokušava i nastavi ignorirati.”
Nikola Kandić, diplomirani pravnik iz Bileće, kroz formalno obrazovanje također nije imao priliku da uči o ratnim dejstvima na području BiH za vrijeme proteklog rata. ”Jednostavno, sadržaji vezani za taj period istorije su u institucijama koje sam pohađao zabranjeni odlukom Visokog predstavnika. I još uvijek imam nejasan stav o tome, da li je to dobro ili ne. Naime, sa jedne strane mislim da se djeci trebaju dati određene informacije o proteklom ratu, no s druge strane nisam siguran da li je društvo, ali i stručna javnost spremna napraviti takav sadržaj koji bi na jedinstven način tretirao žrtve i počinioce, bez favorizovanja određenih “strana”. Učeni smo da istoriju pišu pobjednici, no ja ih ne vidim, mislim da nakon posljednjeg rata postoje isključivo žrtve, a pobjednika nema (ili možda ima, u vidu ratnih profitera i političkih “elita” koje održavaju vještačko stanje krize i sukoba posljednjih 25 godina). A možda bi se nastavni sadržaj trebao kretati u smjeru osude rata kao pojave, i uz spominjanje stratišta i žrtava, pojave ratnog bogaćenja, stanjem u zemlji nakon rata i slično, bez nekih generalnih osuda.”
Još uvijek je prerano za Annu Frank
Škola drugačijih sjećanja nam je pružila upravo to, podatke o stratištima za koja nismo mogli čuti kroz formalno obrazovanje, kroz medije ili još manje iz svoje lokalne zajednice. Dobili smo podatke pred kojim ne možemo i ne smijemo zatvoriti oči, a još manje tvrditi da se nisu desili. S tim podacima suočavanje s prošlošću počinje, a organizacije poput Incijative mladih za ljudska prava održavaju taj dijalog živim. Zahvaljujući prvoj školi drugačijih sjećanja u Istočnoj Bosni-gornje Podrinje, moja želja da nastavim istraživati o toj temi se nastavlja i prijavom na školu drugačijih sjećanja u Hercegovini.
“Inicijativa i radi na pitanjima ratnih zločina i suočavanja s prošlošću iz razloga što obrazovni sistem ne vrši svoj dio posla, a i kada ga vrši čini to na potpuno pogrešan način. Već se svi pomalo osjećamo kao papagaji ponavljajući to da je obrazovni sistem u BiH vrlo fragmentiran, gdje je izvorna nadležnost prepuštena nižim administrativnim jedinicama do te mjere da se studenti istog studijskog programa ne mogu prebaciti na drugi Univerzitet u istoj državi, a praksa diskriminacije u obrazovanju u vidu segregacije u osnovnim i srednjim školama je već toliko puta ispričana priča. Sve ovo daje prostor da se izučavanje prošlosti drži u zatvorenim etničkim narativima i gdje je suočavanje s prošlošću nepoznanica, jer se o zločinima “svoje” strane ništa ne može ni čuti, ni vidjeti”, rekao nam je programski direktor Incijative mladih za ljudska prava u BiH i jedan od organizatora Škole drugačijih sjećanja, Rasim Ibrahimagić.
On ističe da je dodatni problem to što nadležna ministarstva nerijetko odbijaju izdati saglasnost za ulazak u škole ako sa učenicima želite provesti aktivnosti koje u potpunosti ili djelimično propituju ustaljene etničke narative o ratu u BiH ili prošlosti uopšte. “U vezi s ovim smo doživljavali i različite apsurde i obrazloženja poput toga da ‘nije vrijeme dirati u još uvijek svježe rane’ kada smo pokušavali dovesti izložbu Anne Frank u neku od škola. Međutim, formalno obrazovanje će kad-tad morati preuzeti svoju ulogu u procesu suočavanja s prošlošću, jer iako neformalno obrazovanje obavlja veoma važan dio posla, bez ulaska u “sistem” ono se čini samo kao krpljenje rupa.”
Suočavanje s (ne)pisanom prošlošću
Jedna od ključnih tema u Bosni i Hercegovini je svakako suočavanje s prošlošću, naravno opet vaninstitucionalna. Ako mene pitate, ja se baš i nemam s čim suočiti, meni je potrebno samo da dobijem relevantne podatke i informacije kako bih mogla sudjelovati u dijalogu. A prošlost, ona bi trebala da doživi svoje pisano izdanje. S druge strane, iako je pojam suočavanje s prošlošću diskutabilan, one osobe koje uporno sprečavaju da se o ratnoj prošlosti razgovara, trebaju da prođu proces suočavanja, prvenstveno individualnog.
Ilija Gavrilović iz Beograda, učesnik škole drugačijih sjećanja u Hercegovini je nakon učešća veoma motivisan da se ovom temom bavi i dalje. ”Smatram da trebam čuti i o onome što se događalo na prostorima drugih država, a ne samo moje, Srbije. Smatram da kada govorimo o ratu u bivšoj Jugoslaviji treba taj rat posmatrati u celini, od Slovenije do Kosova, i da svako, pogotovo mladi, trebaju znati šta se događalo u susednim državama. Pogotovo kada govorimo o zločinima, ma koja strana da ih je počinila, prosto to je ljudski i samo na taj način, kada budemo otvoreno govorili o svemu što se dešavalo tada, nećemo doći u situaciju da se od zločinaca prave heroji, bez obzira iz koje države/nacije oni potiču. Zadovoljan sam onim što sam naučio tokom škole drugačijih sjećanja u Hercegovini. Ono što sam očekivao, to se i ispunilo. Nisam uopšte znao o Koštanoj bolnici i logorima HVO-a, kao i o Grabovici ili Čavkarici… ono što sam čuo o tim događajima me je dodatno podstaklo da se bavim ovim temama i siguran sam da ću daljnja istraživanja nastaviti u tom pravcu.”
Kada uvidiš da su na suočavanje s pošlošću spremni oni koji se zapravo nemaju s čim suočiti, da su spremni posvetiti svoje vrijeme kako bi se društveni narativ pomjerio bar za ljestvicu gore, svjestan si da je došlo do ”guše”… Dvije decenije nakon završetka rata stvoren je ambijent čekanja da druga strana napravi prvi korak, a čekajući, otišli smo 22 koraka nazad, nazad u rat.
Rat u Bosni i Hercegovini nije stao i ne zna se kad će
Obilazeći lokacije na području Istočne Bosne, a kasnije i Hercegovine, uvidjevši narative koji su već odavno pustili korijene i ne misle otići, postala mi je jasnija rečenica da u Bosni i Hercegovini rat nikada nije stao. Dobro, možda nema oružja, ali nema ni mira, nema tolerancije i nema (su)života. Kao što sam već napisala, sram me je što nisam znala za sve te strašne zločine koji su se desili tokom rata 1991.-1995.. Ali ono čega me je više sram je neznanje o trenutnom “ratu” u Bosni i Hecegovini, o podjeljenosti, o destrukciji stanovništva, o ogoljenim i kršnim lažima koje su olako prihvaćene za istinu.
Sličnog mišljenja je i Vuk Vujišić, student političkih nauka u Podgorici i učesnik škole drugačijih sjećanja: ”Sa geopolitičkog stanovišta svjestan sam da je rat završen i male su šanse da u ovom trenutku dođe do nekog ponovnog ludila na Balkanu, samim tim i u BiH. Gledajući sa sociološkog aspekta, rat nije nikad završen, niti će biti u skorije vrijeme. Problem je što ne postoji integracija stanovništva, što i mladi ljudi koji nisu bili rođeni za vrijeme rata žive ratni život svojih porodica. Dovoljna su mi saznanja: da mladi ljudi nisu bili u susjednim gradovima zbog nekakve etničke podijeljenosti, da se mladi ne druže sa svojim vršnjacima druge nacionalne pripadnosti, da mladi Sarajlija nikad nije bio u Istočnom Sarajevu, da mnogi ne prelaze most u Mostaru, da je zajednički život mladog para koji potiču iz drugih entiteta skoro nezamisliv… sve su to stvari koje treba gledati kao veliki problem i treba se izboriti sa time.”
Tanja Javorina iz Zagreba, učesnica škole drugačijih sjećanja: ”Nakon što sam posjetila razna mjesta u okviru ovih dviju škola drugačijih sjećanja, shvatila sam da gotovo svako mjesto, svako selo, svaka veća zgrada u BiH ima svoju bolnu ratnu priču, bez obzira kojim identitetom su tamošnji ljudi ogrnuti. To samo pokazuje razmjere katastrofe koju su mnogi doživjeli. I svako to mjesto ima ili bi trebalo imati obilježje stradalima. To me navelo da razmišljam o sljedećem: Ako svaka žrtva zaslužuje biti zabilježena i zapamćena, ova zemlja postaje groblje spomenika. Ako te spomenike svakodnevno vidimo oko sebe, kakvu oni poruku šalju (Tko je odgovoran za sadržaj te poruke?) i s kakvim nasljeđem krećemo u budućnost? A ako imena ne stavimo na ploču, to ne briše činjenicu da je na tome mjestu počinjen zločin, da je ubijena nečija majka, brat, rođak ili prijateljica. No čak i onda kada postoje spomenici, a na njima su imena pripadnica i pripadnika samo jedne etničke grupe, bez obzira na istovremena stradanja druge grupe, čemu služi takav spomenik? Kakvu prošlost on bilježi? Čemu služe spomenici na kojima počast odaju samo “njihovi”? Je li to mir?”
Proces kada fetus postaje čovjek…
Za razliku od Istočne Bosne, Škola drugačijih sjećanja u Hercegovini se održava već četvrtu godinu za redom, a obuhvatala je širu okolinu Stoca, Čavkaricu, Prebilovce, Široki Brijeg, Mostar, Žitomsiliće, Grabovicu i Bradinu. Opet, za razliku od škole u Istočnoj Bosni, Hercegovina je bila nešto ”škrtija” s davanjem informacija, podataka, jasnih iskaza.
Muhamed Tucaković iz Stoca, bio je učesnik i na prethodnim školama u Hercegovini, te je na taj način jasno uvidio da Hercegovina uči i raste sa školom drugačijih sjećanja, svake godine, sve više. ”Na većini mjesta koje posjećujemo vidimo promjene, iz godine u godinu određena mjesta se više razvijaju poput Prebilovaca. Na nekim mjestima, tek nakon posjete škole počela su i redovna obilježavanja zločina, stanovnici su generalno opušteniji u kontaktu i lakše razmjenjuju informacije o zločinima. Što se tiče mladih, mislim da se sa svakim novim učesnikom škole, priča iz ovih mjesta dolaze do novih mladih ljudi, najviše kroz samo djelovanje učesnika poslije škole. Mislim da se tu stvara jedan domino efekt, gdje, ako jednoj mladoj osobi otvoriš oči i ukažeš joj na ovu tematiku, ona će to isto ponoviti sa svojim poznanicima i tako će se informacija širiti. Za mene, to je jedan on najboljih načina da ovakve teme i ulaze među mlade.”
Da bi znao hodati, moraš prvo puzati. Ako su ovo počeci zajedničkog ”puzanja” ka istini, kakav će tek hod da bude… Iskreno i čvrsto vjerujem da u ovoj državi postoji još mladih koji ne bježe od ratne tematike, koji ne hrle u teme kiča i šunda kako bi bili ”spokojni”. Dozvolite da domino efekat učesnika škole drugačijih sjećanja dotakne i vas. Ali znate šta, ne vjerujte im na riječ, već istražite sami!
O promjenama prouzrokovanih školom drugačijih sjećanja, Rasim Ibrahimagić govori: ”Za četiri godine se mnogo toga promijenilo. Školu drugačijih sjećanja treba shvatiti i kao proces u kojem tri strane prolaze kroz određenu promjenu. S jedne strane su organizatori programa koji iz godine u godinu dolaze do više relevantnih informacija o događajima i narativima iz prošlosti, ali i kontakata, ljudi koji mogu podijeliti neku priču. Sve to program čini iz godine u godinu boljim, kvalitetnijim i doprinosi ispunjenju svrhe organizovanja istog. S druge strane su sagovornici, ljudi iz lokalnih zajednica koje posjećujemo i s kojima se gradi međusobno povjerenje. Primjetno je da se ti ljudi iz godine u godinu sve više otvaraju i da od početnih šturih informacija koje ste vjerovatno mogli pročitati i na internetu isti ti ljudi danas pričaju detalje događaja, pominjući datume, pokazujući lokacije i imenujući učesnike dešavanja. S treće strane su polaznici i polaznice Škole od kojih ne možemo očekivati da će nakon 5 dana provedenih putujući iz mjesta u mjesto promijeniti svoje životne stavove iz temelja ili svoj aktivistički rad potpuno podrediti suočavanju s prošlošću. Cilj je da mladi ljudi shvate značaj propitivanja dominantnih narativa u zajednici iz koje dolaze i da po završetku Škole propitujući te narative učine nešto u svojoj zajednici što će doprinijeti suočavanju s prošlošću. To je ono što želimo postići. Nekada je rezultat vidljiv nakon par mjeseci, nekada nakon nekoliko godina.”
Možda je sebično od bilo koga tražiti da učestvuje u školi drugačijih sjećanja, možda je i okrutno s obzirom da su izuzetno teške i osjetljive teme u pitanju. Oprostite mi na mojoj smjelosti da vam kažem da ova škola nije dostojna Vas, ukoliko se ne udostojite otići i poslušati sve te priče ljudi koji su smogli snage da to ispričaju.
