Moraš li biti grub da bi bio pravi muškarac?

Poznato je da je britanski premijer Lord Spencer Percival došao s lošim vijestima kod Kralja Georgea IV i obojica su, ni više ni manje, nego sjeli i zaplakali. Iako bi im danas prilijepili one najgore etikete i uz zgražavanje rekli da su „žene” ili „slabići”, tada, u 18. vijeku, njih dvojica su bili oličenje pravih, muževnih muškaraca. Jer, najbolji frajeri tada su bili oni koji su imali najviše parfema, ogromne perike, veće količine šminke i na sve to što veću količinu krokodilskih suza u javnosti.

Stiže ekspresno pitanje – šta će za narednih 300 godina biti oličenje „prave” muškosti? Današnji muškarci rade sve suprotno kako bi stekli ugled i poštovanje drugih i to često podrazumijeva i nasilje. Zato se pitamo da li to baš mora tako?

Postoje li negdje muškarci koji se ponašaju drugačije?

Kako možemo utvrditi da li je određen obrazac ponašanja univerzalan zakon za sve ljude ili ga je ipak moguće odbaciti? Pa jednostavno tako što ćemo vidjeti da li ta neka osobina postoji kod svih ljudi na svijetu. Utvrđeno je da svi muškarci širom svijeta jedu, piju, spavaju, ali ne i da nužno moraju biti superiorni u odnosu na žene, uvijek čvrsti, hladni i agresivni. Ako želimo da provjerimo da li je „normalno” da muškarac  bude ovakav ili onakav možemo prvo zaviriti u knjigu Upotreba i zloupotreba psihologije jednog od izuzetno cijenjenih psihologa H. J. Eysencka.

Pripadnik plemena Arapeši sa Nove Gvineje

On navodi primjer plemena Arapeši koji žive na Novoj Gvineji. Njihovi muškarci nikako ne bi bili po ukusu naših dama. Zašto? Pa jednostavno zato što  nisu grubi, a fizičko obračunavanje u bilo kom obliku (pa i fizičko kažnjavanje djece) vide kao nešto što je izuzetno nemoralno i neprihvatljivo. Oni nemaju svijest o superiornosti u odnosu na žene. Članovi ovog plemena ne vole takmičarski duh, već teže svakoj vrsti ravnopravnosti – prije svega polnoj i starosnoj. Umjesto njega pokušavaju uspostaviti povjerenje i ljubav. Oni ne izražavaju želju za dominacijom i vlašću. Ne stide se čak ni pustiti po koju suzu. I muškarci i žene pokazuju one osobine koje su u našoj kulturi okarakterisane kao ženske. Muškarci nisu usmjereni ka dominaciji i podsticani da budu agresivni, ali ni žene se ne smatraju više ženstvenim ako su tihe i pokorne.

“Zbog svega ovoga, neki istraživači tvrde da ako se ijedno društvo na svijetu približilo idealu besklasnog onda su to Arapeši”, navodi se u knjizi.

Na istoj toj Novoj Gvineji živi i drugo pleme. Međutim, oni vrlo malo sliče Arapešima. U ovoj zajednici je uobičajeno da i žene i muškarci budu izuzetno grubi, okrutni, agresivni i uvijek raspoloženi za svađu ili tuču.

“Dijete se rađa u neprijateljskom svijetu u kojem ga majka rano odbija od prsa, tuče, a desi se da ga i ubije. Majka iz plemena Mundugumor ne pokazuje ni najmanje znakove navodnog materinskog instinkta koji mi smatramo prirodnom i normalnom crtom ženstvenosti”,  piše Eysenck.

Iz ovoga se može lako naslutiti da ne može biti većih urođenih razlika između ova dva plemena jer žive na gotovo istom prostoru, a ipak se toliko razlikuju. Ovo je ilustracija koliko sredina u kojoj živimo može uticati na nas da prihvatimo neko ponašanje kao poželjno ili nepoželjno, a ujedno i nedvosmislen znak da naši muškarci mogu slobodno skrenuti sa zacrtanog im puta u pogledu onih osobina koje štete prvenstveno njima, a zatim i ljudima koji su im bliski.

Da li je agresivnost momcima u krvi?

O ovoj temi smo razgovarali s diplomiranim psiholozima Vanesom Ćurković i Milicom Jarić iz Psihološkog savjetovališta Psihocentar u Banjaluci.

Tako smo saznali da je agresivnost samo jedno od intinktnih ponašanja koje muškarci dobijaju rođenjem. Ipak,  čovjek se od ostalih životinja razlikuje po njegovoj sposobnosti da te instinkte prilagodi različitim faktorima sredine u kojoj živi. Problem je u tome što  se kod nas muškarci podstiču na agresivnost time što već u najranijem periodu spontano usvajaju jedan tradicionalni model ponašanja – ne znajući za drugačiji.

“U odnosu u kojem jedna osoba nastoji nametnuti sebe kao superiorniju i pokušava uspostaviti atmosferu demonstracije moći nužno dolazi do narušavanja međuljudskih odnosa i odstupanja od potrebe koja je u osnovi svega – potrebe za razumijevanjem i prihvatanjem. Problem je u tome što takva situacija uzrokuje udaljavanje jednih od drugih, prekidanje odnosa, te ljudi neshvaćeni odustaju od odnosa sa tom drugom osobom pokušavajući uspostaviti konekciju sa nekom novom”, navodi Vanesa Ćurković.

Znamo da je jedna od osobina koja se smatra muškom i neizražavanje emocija ili njihovo izražavanje u što manjoj mjeri. O tome Milica Jarić kaže sljedeće:

“Ništa manje nije važna ni činjenica da kada neka osoba duži period guši svoju prirodu i sputava emocije to će je vjerovatno jednog dana dovesti do razvoja nekog poremećaja, u zavisnosti od psiholoških predispozicija. To najčešće dovodi do depresivnih raspoloženja, nasilnog ponašanja, destruktivnog ponašanja, anksioznosti, kao i različitih psihosomatskih smetnji.”

Momci koji kažu NE muškosti koja znači nasilje i grubost!

Budi muško klubovi, koji su nastali u okviru projekta Young Men Initiative (2006), a koji se nalaze u Banjaluci, Tuzli, Bijeljini, Travniku, Sarajevu, Mostaru, Zagrebu, Prokuplju, Sjevernoj Mitrovici, Prištini, Beogradu, kao i u nizu drugih gradova su mjesta gdje se okupljaju srednjoškolci kako bi zajedno radili na promovisanju muškosti drugačije od one koja podrazumijeva rodnu neravnopravnost ili nasilje.

Koordinator banjalučkog Budi muško kluba, Vanja Jošić, tvrdi da je nasilje itekako prisutno među dječacima srednjoškolskog uzrasta.

“Postoji mnoštvo nepisanih primjera koji nisu uopšte medijski propraćeni. Generalno, to nije sfera interesovanja medija. Svi uglavnom govore o žrtvama i o nasilju kada se desi, a ne govore konkretno o preventivnim stvarima. Ja konkretno mogu da posvjedočim da u srednjim školama ima nasilja, neću reći u velikoj, ali svakako u određenoj mjeri koja nije nimalo zanemariva”, naveo je Jošić.

Orange day u Banjaluci

Da u našoj sredini postoji i jedan od obrazaca ponašanja koji podrazumijeva da „pravi muškarac” na konflikte i različite probleme reaguje fizičkim nasiljem potvrdio je i Aleksa Matić, student Fakulteta političkih nauka i bivši član Budi muško kluba u Banjaluci. On je naveo situaciju u kojoj se sam našao kada je grupa momaka istukla drugog mladića iz razloga što su pomislili da je zlostavljao djevojku.

“Mi govorimo da nasilje nije odgovor na nasilje. Ali, eto, tu smo vidjeli reakciju na nasilje nad ženom. Znači, čovjek je navodno krenuo da davi djevojku, ona je pala i ljudi su reagovali. Opet, to je ta granica koju svako od nas mora da zna – kako da reaguje na situaciju. Kad vidimo neko nasilje zvaćemo policiju. Ako ne može policija da dođe pokušaćemo riješiti riječima. A ako ne možemo riješiti riječima i ako imamo dovoljno hrabrosti treba da utičemo i da pokušamo na neki fizički način spriječiti to nasilje. Ali, da se zna granica – na nasilje se ne odgovara nasiljem”, istakao je Matić.

Kada govorimo o nasilju treba napomenuti da pod tim ne podrazumijevamo samo one najteže oblike poput premlaćivanja ili silovanja, već i one blaže kao što su štipanje, udaranje po glavi i sl. Kako kaže Branko Bujić, jedan od članova Budi muško kluba u Banjaluci, i „to je nasilje, i to boli, i to ostvlja trag”. On tvrdi kako su danas više zastupljeni cyber i psihičko nasilje, nego fizičko nasilje.

Od Bujića smo saznali i to da je nedavno završena akcija kluba koja je vezana za Dan zaljubljenih. U periodu od 1.2. do 14.2. na njihovoj Faceboook stranici mogli ste svakoga dana pronaći po jednu poruku u video formatu. Na taj način oni su pokušali mladima skrenuti pažnju na to kako treba da se ophode, prije svega, prema svom partneru, a onda i generalno prema ženskom ili muškom društvu.

Treba napomenuti da je najveća akcija Budi muško kluba tzv. Orange day. To je dan borbe protiv nasilja nad ženama koji se obilježava 25. oktobra. Takođe, u budućnosti planiraju da sprovedu niz edukativnih radionica u srednjim školama koje će biti na temu rodno zasnovanog nasilja, mentalnog, seksualnog i reproduktivnog zdravlja.

Sve navedeno govori u prilog tezi da muškarci ne moraju nužno biti dominantni pol, grubi, skrivati svoje emocije ili pribjegavati nasilju. Da li će se neki od njih okrenuti ovakvim obrascima ponašanja je pitanje njihove odluke, njihove svijesti, a ne njihove prirode.


Fotografije preuzete sa Budi Muško Klub – Banja Luka, wikipedia.org   i   beardholic.com

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Sarajevski studenti književnosti na strani ideologije Vojislava Šešelja
More Stories
Psihološkinja Irena Đumić Jurić Marjanović za „Karike“: Osoba koja potraži profesionalnu pomoć nije slabić, nego trpi nasilje