U 21. vijeku kladionice postaju sve popularnije i nalaze se na skoro svakom ćošku. Njihov broj je proporcionalno isti kao i broj kafića, s tim da mladi mnogo veći novac ostavljaju u kladionici, ako ne računamo pozamašne račune na kraju bančenja u kafani.
Moj život je, mogu slobodno reći, počeo od 25 godine, kada sam aktivno krenuo da se odučavam od svih gluposti koje sam naučio u školi, kući, sredini u kojoj živim, a koje nemaju baš nikakve veze sa mnom kao jedinstvenim ljudskim bićem, nego s nekakvim glupavim pravilima za koje niko ne zna do kraja pošteno objasniti zašto ih je važno poštovati.
Za jednog jugonostalgičara poput Bojana, roman je morao odisati razigranom polifonijom što mu je omogućila fragmentarna struktura. Iako je glavni junak starmali dječak Gregor, zapravo kroz njegovo pripovijedanje uvijek osjećamo višeglasje jer babe, porodica i prijatelji pričaju kroz Gregora. Likovi, iako identitetski različiti, slični su u svojoj rastrzanosti i osiromašenosti, a gladni boljeg života i opčinjeni gledanjem „Boljeg života“.
Postoje tako neke knjige koje, nakon što ih nabavimo, dugo vremena zagledamo i istražujemo prije nego se damo na čitanje. Tu sam situaciju imao s novom knjigom Dževada Karahasana Iz tame svijeta. Na koricama portret Karahasana kao da je napravljen sa svega nekoliko poteza kista, a ispod stoji naslov crnih slova kao rukom napisan.
Nasilje prema nekome ne mora uvijek biti fizičko. Često više štete nanosi ono, naizgled bez tragova, emocionalno nasilje. Ako se događa fizičko nasilje, uglavnom u tom odnosu postoji i emocionalno, ali ako se događa emocionalno nasilje, uglavnom nema fizičkog.
Feminizam je postajao medijski demoniziran pod izgovorima da su feministkinje ljute maskuline (najčešće lezbejke) koje žele pojesti ili ubiti sve muškarce kako bi žene zavladale svijetom.
One žele srušiti „obiteljske vrijednosti“ zaboravljajući da svaka žena još uvijek vodi obitelj i kućanstvo, pa tek onda ide na posao, ako ga ima, i biva plaćena samo za ovo drugo, a i to jedva.
„Sjećanje šume“ je knjiga koja se čita u jednom dahu, bez prekida; a onda se naknadno, u mislima, čitalac neprestano vraća na njene bajkovite i surove slike, koje zahtijevaju poniranje i preispitivanje vlastitog djetinjstva.
Za „Sjećanje šume“ je rekao da je roman o djetinjstvu „u kojemu se natječu strah i volja, dodiruju trauma, humor i poezija, roman kakvog svaki pisac ima pravo napisati samo jednom u životu“.
Uistinu, ono što se nalazi unutar korica koje je dizajnirao Boris Stapić, a prijevod uradila Irena Žlof - nije naše, ali je tu - i približava nam autora, kao niti jedan njegov prethodni rad.
„Baš neki dan, šetajući s momkom, primijetila sam djevojku koja radi u kladionici. Stajala je ispred i pušila cigaretu. Onda sam shvatila da nikada nisam vidjela nekog muškarca da radi u kladionici. Pokrenula sam s momkom tu temu i, u suštini, nismo našli neki zajednički zaključak i razlog zašto u svim kladionicama rade samo žene.“
Obično se pjesme u kojima se afirmiraju ženske vrijednosti svode na to da se žena predstavlja kao majka, barem iz perspektive muškarca, dok se ženske autorice i umjetnice trude da izađu iz tog okvira i da učine žene hrabrim ratnicama i borcima kroz život, pojašnjava Emina autorica pjesme „Za njihovu hrabrost.“
Stereotipi koje je napravilo društvo na 'Balkanu' je jedan od razloga zašto sam duži vremenski period izbjegavala odlazak psihologu. Okolina te navede da misliš da samo ludi ljudi idu psihologu, onda shvaćaš da su ludi jer ne idu.






















