Prvi maj obespravljeni radnici Bosne i Hercegovine, dok Berlinom i Parizom gori građanski bunt, tradicionalno obilježavaju paljenjem roštilja. Riba na gradele ili janje na ražanj, ovisno o tome jesi li skuckao za kiseljenje na Jadranu ili za izletišta uz pohabanu cestu. No, za one koji imaju sluha, Prvog maja 2021. ulica svira i jednu drugu melodiju.
Ma koliko slab džep bio i koliko nijansi crne boje našu sadašnjost, svjetlo na kraju tunela nam je ono na izlazu iz tunela Ivan na putu prema banjanju, tamo gdje i prosjak i kralj ove zemlje na kraju skupa umoče noge. Bez obzira na stopu nezaposlenosti i mizernu prosječnu platu, potplaćeni radnici i preplaćeni neradnici se na Praznik rada ujedine, zaborave kavgu svagdašnju, sretnu se – umjesto oči u oči na ulicama – na naplatnim kućicama autoputa prema prvom izletištu. Kao da ostavljaju sva poniženja u tunelu, radnici si daju oduška na taj dan pravdajući sebi izlet kao nužnu pauzu koja će im pomoći da prežive do narednog Praznika rada. A onda će se kroz isti tunel Ivan vratiti kući, a tamo ih opet dočeka rata kredita, neuplaćeni doprinosi, radna nedjelja i skoro tri puta skuplja potrošačka korpa nego prosječna plata. S lockdownima koji će trajati sve dok se narod ne vakciniše, izvjesno je da ćemo i maslac uskoro kupovati na rate.

Svako svoju frulu očaja svira
U srijedu, 28. aprila protestovao je Sindikat policijskih službenika BiH pred Predsjedništvom BiH, a 1. 5. na ulicu izlaze Sindikat trgovine i uslužnih djelatnosti BiH i Sindikat rudara. U dva navrata bili su i protesti neformalne grupe građana i građanki Ženski marš – Borba za život, svako svoje i niko ni s kim. Kada bi se napravila samo površna analiza, vidjelo bi se da svi učesnici protesta traže osnovna ljudska prava – pravo na adekvatno vrednovanje rada i izjednačavanje primanja, humane uslove rada i usklađivanje plate s potrošačkom korpom, pravo na zdravstvenu zaštitu, slobodne dane, poštivanje Ustava i zakona BiH.
Ukratko bi se moglo reći da svi vape za pravom na život dostojan ljudskog bića u 21. stoljeću. S distance izgleda kao da u posljednje vrijeme svako svoju frulu očaja svira. Nema te odvažnosti, hrabrosti, da se ujedinimo i borimo svi za jednog – jedna za sve, rame uz rame u borbi za život. Jedni ne bi da se zamjeraju previše, ali eto ipak bi da im se riješi njihovo loše stanje, drugi bi nekako da im se prava donesu na kućni prag, topla i hrskava, ove treće nekako su previše glasne i udruživanje s njima moglo bi nekoga koštati neke komisije, unapređenja, ugovora ili dobrih odnosa s vlastima i tako unedogled.
Zašto se sindikalisti za Prvi maj raduju samo produženom vikendu?
Teško je očekivati masovne demonstracije i jedinstvo u zemlji koja je tri decenije usmjeravala svaku građansku pobunu u nečije političke ciljeve, u zemlji u kojoj se organizacije ćorak demonstracija često plaćaju kao projektne aktivnosti dobro uhljebljenih implementatora kojekavih vrijednosti za koje, eto, mi kao nismo čuli. Teško je danas steći povjerenje sluđenih građana i radničkih sindikata koji imaju puno pravo, nakon svega, ne vjerovati da postoje još uvijek oni kojima je ova zemlja bitnija od crkavice i koji se ne boje glasno kazati da nam je loše i da će biti gore. Koliko god to kukavički zvučalo, moramo imenovati problem da bismo ga znali riješiti i shvatiti zašto se sindikalisti na ovaj dan raduju samo produženom vikendu.
Moramo shvatiti da se ovdje narodu tri decenije priča sa svih mikrofona da je za svaku promjenu potrebna – krv. To je laž! To je laž koja vas čuva u kućama u strahu da ponovo moramo žrtvovati glave svojih najmilijih da bismo živjeli dostojanstveno i slobodno. Zato za Prvi maj nije bilo inicijativa da se svi sindikati ujedine i zajedno uz podršku građana izađu na ulice diljem zemlje na dan kada zaista i jeste Praznik rada. Druga laž je parola „Snaga je u jedinstvu“ koja nam se udomaćila u zemlji kao da to nekada nije bila reklamna parola fašističkog pokreta. Nije snaga u jedinstvu, snaga je uvijek bila u pojedincu. Presijeci historiju i shvatićeš da su sve velike promjene napravili pojedinici sa zajedničkim ciljem. Nisu čekali masu, masa ih je slijedila. Samo su fašisti ubijali one koji jedinstvo nisu našli u njihovim ciljevima.
Raštimani orkestar krivičnih prijava, protesta i privlačenja pažnje
Zato, ako nemate sluha, kao što ga naša vlast nema ili je navikla uho na dobro uštimane fašističke koračnice, pomislićete da je ovo što se čuje s ulica Bosne i Hercegovine proteklih dana samo jedan raštimani orkestar krivičnih prijava, protesta i privlačenja pažnje. Vlastodršci noćas negdje pobjedonosno igraju kolo po kostima mrtvih i glavama preživjelih na ovu raštimanu melodiju u nadi da će zadržati fotelje još jedno ljeto. Ali, ne znaju skorojevići da Rim nije sagrađen u jednom danu.
Nemaju sluha da shvate da je orkestar tek počeo probu simfonije mirne revolucije. Oni ovu simfoniju ne čuju, jer prvi put u ovoj zemlji se rađa melodija koju ne sviraju puške, note nam ne svijetle baklje, ne ričemo više u nebo kao ranjeni jeleni, nego počinjemo pjevati. Ako imate sluha, oslušnite ulice, čućete da sviraju uvertiru za ariju koju će pjevati samo jedan glas – glas naroda.
Autorice: Nejra Latić Hulusić i Maja Gasal Vražalica