Sjećate li se 2012. godine i svjetskog hita Gangam stajl? Je li vam u sjećanju ostalo i ludilo zvano Harlem Shake? Jeste li igrali Flappy Bird? Slušate li više ovogodišnji ljetni hit Despacito kojem se popularnost već zatrala?
Svim ovdje nabrojanim stvarima jedno je zajedničko – pripadaju zaboravljenim hitovima ili trendovima zahvaljujući kulturnoj industrijalizaciji.
Kulturna industrijalizacija može se definirati kao rast kulturnih djelatnosti, ubrzano širenje i ogromna distribucija kulturnih proizvoda kao što su muzika, film, ples ili bilo koje drugo dobro koje po definiciji doprinosi u oplemenjivanju duha.
Razvojem novih tehnologija, posebno interneta, čovječanstvo se našlo u jednom razdoblju gdje se kultura više ne posmatra kao nešto duhovno i lijepo nego se pretvara u proizvodnu djelatnost. Kulturni proizvodi nastaju na istraživanju tržišta kako bi se zadovoljile često kroz marketing umjetno potaknute potrebe kod ljudi.
Kao takvi, kulturni sadržaji beskrajno se umnožavaju i plasiraju u najrazličitijim formama i na taj način se troše jer sve što je lako dostupno, lako se i zaboravlja. Hitovi koje smo naveli na početku povremeno izranjaju u memoriji ljudi te ih podsjećaju kako je nešto bilo lijepo i dobro te da bi takvo iskustvo trebalo ponoviti.
Ono što karakteriše savremene hitove i trendove je kratka forma što omogućuje brže, ali i masovnije korištenje što u konačnici dovodi do brzog zaborava takvog sadržaja. Potom se stvara potreba za ponovnom i novom potrošnjom. Ključna vrijednost takve potrošnje je da je možemo brzo i lako zaboraviti, kako zaključuje Nada Švob-Đokić u knjizi „Industrijalizacija kulturnih djelatnosti“ iz 2008 godine.
Internetizacija
Već smo spomenuli važnu ulogu interneta u procesu kulturne globalizacije. Internet je otklonio sve fizičke barijere za pristup kulturnom sadržaju. Također, doprinos interneta u porastu svijesti o kulturnim razlikama je veliki. Novi načini komunikacije omogućili su razmjenu informacija i znanja o kulturnim razlikama. Zbog toga o internetu možemo govoriti kao tehnologiji koja je podigla nivo tolerancije među kulturama.
Međutim, već smo konstatovali da sve što je lako dostupno lako se i zaboravlja. Što autora ovog teksta podsjeća kada je prvog dana došao u zgradu fakulteta. Novi prostor, nova sredina i nepoznati ljudi. Međutim, ono što je karakteriziralo prisutne je da su svi imali nešto zajedničko (osim što su brucoši). Svi su tražili šifru od wi-fi mreže fakulteta. Bili su u potrazi za pristupom internetu da bi pogledali novu epizodu omiljenog jutjubera, naručili nove cipele ili na wikipediji tražili definiciju pojma koji su čuli na predavanju.
Kolika je zaista mogućnost da će sadržaji koje su konzumirali u tom trenutku boraveći u nekom međuprostoru između okruženja u kojem su trenutno fizički prisutni i interneta ostati u njihovoj memoriji? Da li je moguće da će se sjećati šta im je omiljeni jutjuber uradio, ako u međuvremenu kliknu na još dva videa koji im se čine zanimljivim. Kolika je mogućnost da će zapamtiti detalje cipela koje su naručili ako im pretraživač izbaci listu od najmanje 100 cipela. Je li realno da će pravilno razumjeti riječ ako pročitaju površnu definiciju na wikipediji. Mogućnosti da se ostvari sve nabrojano su male.
Ono na što nas podsjeća Dino Fahrudin Avdibegović u svom tekstu „Nove tehnologije proizvode generacije nestrpljivih“ je da internet nudi ogromne količine sadržaja koji se brzo konzumira, pa se opet vraćamo na pravilo: sve što je lako dostupno, lako se i zaboravlja.
O društvenim mrežama on piše: „Osim enormne količine digitalnog sadržaja, zajedničko im je to što se sve u njima dešava munjevitom brzinom. Jedan tvit za nekoliko minuta nestaje u beskrajnom moru drugih tvitova, objava na Facebooku se vrlo brzo utopi u mnoštvu drugih objava, vijesti i reklama, a video na YouTubeu zamijeni hrpa novopristiglih i još popularnijih snimaka.“
Stoga, snažna ekonomizacija kulture, stalno plasiranje kulturnih dobara na dinamično tržište, kulturu kao nešto „uzvišeno“ pretvorila je u rutinu zadovoljavanja svakodnevnih potreba.