Književni četvrtak: Tri knjige pod jednim koricama

Prikaz knjige „Iz tame svijeta“, Dževad Karahasan, Buybook, 2018.

Postoje tako neke knjige koje, nakon što ih nabavimo, dugo vremena zagledamo i istražujemo prije nego se damo na čitanje. Tu sam situaciju imao s novom knjigom Dževada Karahasana Iz tame svijeta. Na koricama portret Karahasana kao da je napravljen sa svega nekoliko poteza kista, a ispod stoji naslov crnih slova kao rukom napisan. Drugo što sam primijetio jeste obimnost knjige. Veliki format ukoričen debelim koricama s usko povezanim tekstom širio se na skoro 400 stranica, što bi u nekom standardnom printanom izgledu bilo vjerovatno duplo toliko. Pogledom na sadržaj shvatio sam da ova knjiga svoju obimnost zahvaljuje tome što su u njoj objedinjena tri Karahasanova romana.

Redoslijedom poredanim u ovom izdanju, prvi roman je Izvještaji iz tamnog vilajeta, nakon njega Kuća za umorne, te na kraju Kraljevske legende. Potonji roman Karahasanov je spisateljski prvijenac objavljen sad već davne 1980. godine. Za onaj u sredini ovo je četvrto objavljivanje (nakon prvog 1993., drugog 2004., trećeg dorađenog 2014. godine). Izvještaji iz tamnog vilajeta objavljeni su 2007. godine. Kada sam sve ovo posložio, zapitao sam se zašto baš ova tri naslova u jednom izdanju? I zašto baš naslov Iz tame svijeta? Odgovor na prvo pitanje mi se otkrio i u samom sadržaju. Sva tri romana strukturalno su slične prirode, odnosno sačinjeni su kao zbirke dužih priča koje unutar djela čine jednu zaokruženu cjelinu.

Njihov zajednički naslov, Iz tame svijeta, u misli čitatelja donosi sasvim logičan zaključak: riječ je o slojevima svijeta i društva zaboravljenog od drugih, pa čak i od samog boga, izoliranog, marginaliziranog, u koji svjetlost ne dopire svojom brzinom, nego ga čak i zaobilazi na svom putu. To je svijet u kojem žive obični ljudi sa svojim običnim uvjerenjima, razmišljanjima i brigama. Ubrzo sam se uvjerio koliko je to ustvari naslov koji perfektno zaokružuje ove romane.

Žudnja, strah, čekanje

Roman Kraljevske legende se u jednom svom dijelu značajno razlikuje od prethodna dva romana. Periodično smješten u srednji vijek, Karahasan se koristi poznatom strukturom iz 1001 noći gdje iz jedne priče nastaju ostale, ali se sve ogledaju, tj. počinju, u jednoj, onoj prvoj. No, likovi o kojima on piše nisu previše daleko od likova iz druga dva romana. Brojnim stranicama ovoga izdanja kreću se likovi koji plutaju kroz relativno sličnu atmosferu. Oni su neispunjeni, u nekoj potrazi, melanholični, puni latentnog straha i nade dok čekaju. Oni su na putu između života i smrti. Tim se emocijama i situacijama bavi Karahasan. Tačnije, on se bavi životarenjem, življenjem života smještenog između rođenja i smrti.

„Naš je pojam slobode infantilan, naše uživanje u slobodi isto tako, mi smo puki materijal života koji je davno izgubio sposobnost da se uzdigne do forme i tako sebe, dakle svoje biće i svoj život, pretvori u umjetnost. Mi smo priroda koja sebe više ne može podnijeti, ali se ipak sebi raduje i trudi se da hitno zadovolji svaki svoj prohtjev, mi smo zaboravili da se život može oblikovati i da življenje može biti umjetnost.“

Likovi u kolekciji Iz tame svijeta nisu tipični likovi koje možete sresti u drugim djelima. Njih početak romana nije natjerao na put, a kraj doveo do kraja toga puta. Ako kreću na put, onda ih na njega navodi njihov unutrašnji nemir. Oni su duboko ukorijenjeni u neku melanholičnu sirupastu atmosferu kroz koju tabaju obliveni strahom, potrebom za samoćom, emotivnom blokiranošću, manjkom energije i općom nesposobnošću za djelovanje. I to je ono posebno specifično za ova tri romana. Pa tako u romanu Kuća za umorne pronalazimo likove koji su zaista umorni (od života ili nečeg drugog), ljude koji su odvojeni od svijeta, u poodmaklim godinama, na zalasku života. I oni, kao takvi, nerijetko prebivaju u tom prostoru referiranom u naslovu. Iza zatvorenih vrata ili pak verande pretrpane svakojakim predmetima.

U romanu Izvještaji iz tamnog vilajeta sve likove povezuje rat u Bosni, iako nisu direktno uključeni u njega. Sve njih ovaj prostor privlači zbog nekog unutrašnjeg nemira i potrebe da ga posjete. Taj je prostor istovremeno i njihova sudbina i određivač njihove sudbine. U pogovoru Karahasan zapisuje kako se iz helenističkog naslijeđa tamnim vilajetom nazivao tamni međusvijet u koji putnici odlaze u potrazi za istinom. To je poveznica između tamnog vilajeta i Bosne u romanu. Iskoristimo termin iz fizike pa recimo kako Bosna, kao tamno mjesto u romanu, poput crne rupe privlači likove jer svjetlo skriveno unutar nje otkriva istine koje nisu ni znali da traže.

Romansijersko zgušnjavanje

Ranije sam rekao kako su sva tri romana sačinjena kao zbirke priča koje čine jednu cjelinu. Izvještaji iz tamnog vilajeta tu cjelinu zaokružuju pričama o satovima. Kuća za umorne je referirano već u naslovu zaokružena prostorno i karakterno. Kraljevske legende svojom prstenastom strukturom sličnom kao u 1001 noći. Međutim, unutar tih okvira se nalazi čitav jedan svijet ideja, priča i filozofija. Karahasanov stil jezika i forme u mnogočemu ostaje isti u sva tri slučaja. Priče su nerijetko ispričane iz pozicije sveznajućeg pripovjedača, ali koji opet ostaje na distanci od likova, kao neko ko je zapisano vidio, čuo i doživio, zbog čega je on često nepouzdani pripovjedač.

S druge strane, njegov stil pisanja često ostaje monološki i duboko ukorijenjen u psihu likova, s tek nekoliko kratkih dijaloga. Takav pristup pripovijedanju čitateljima donosi cijele nizove razmišljanja i preispitivanja poput romana toka svijesti u kojima možemo čitati o prirodi grada, vrtovima, melanholiji, ljudima, svijetu, mikrokosmosu i makrokosmosu. Te misli, međutim, nisu hermetične i daleke čitatelju, njih je lako provariti, razumjeti, približiti im se, nerijetko i poistovjetiti se s njima. No, ponekad se čini da zbog ovih situacija često ispašta sama radnja. Zgusnuta smjesa nebrojenih mudrosti za koje je jedno čitanje nedovoljno, svojom masom ponekad guše priču, pa se nerijetko udaljavamo od radnje i gubimo u tim mislima.

Kuća za umorne

Iako sam prilikom čitanja knjige Iz tame svijeta uživao u divnom poetskom Karahasanovom jeziku, moram priznati da sam po završetku bio strašno umoran. Nije ovdje riječ o tome da su priče dosadne ili loše, nego je problem upravo u tom poetski zgusnutom i obimnom tekstu. Karahasan svakom novom rečenicom pokazuje blistavo poznavanje jezika i pisane riječi, no čitatelji koji nisu navikli na ovakav stil pisanja imat će problema s privođenjem knjige kraju. To, međutim, nimalo ne umanjuje vrijednost ove knjige, štaviše, dodaje njenoj vrijednosti.

Upravo zbog toga mislim da bi svako trebao pročitati ovu kolekciju romana Dževada Karahasana. Prvo jer pred sobom u jednom izdanju imamo tri romana iz tri različita stvaralačka perioda autora. Drugo, jer imamo klasni primjerak lijepe i visoke književnosti otporne na koroziju vremena i u kojoj možemo uživati sada kao i prije deset ili trideset godina, ali i u kojoj će se moći uživati za pedeset godina, a svako novo čitanje će nam donijeti nove posebne svjetove i značenja.

Comments are closed here.