Šta prvo pomislite kada čujete kafić? Da li je to dugo ispijanje kafe uz omiljene novine, nazdravljanje uz pivo dok gledate svjetsko prvenstvo ili nešto treće?
Kafe i koktel barovi, pivnice, pa naposljetku i koncept barovi, samo su neki od idejnih tvorevina, a ono što ih razlikuje jeste ponuda i mogućnost da ukusi budu zadovoljeni u svim segmentima, ali i da se osjećamo prijatno u datom okruženju. Danas se mnogo ulaže u prostor, izgled i samu temu kafića da izgubimo taj osjećaj da se u njemu i nalazimo. Atmosfera kao kod kuće, poziva da se svaki put njoj i vratimo. Jedan takav kafić, ušuškan u naselju, okružen zelenilom i raspjevan notama koje dopiru iz muzičke škole, odaje utisak one slatke kućiće iz bajke o Ivici i Marici. Ali, ne bojte se, neće vas dočekati stara vještica. Vaš domaćin nosi ime Yoko, a kakve mrvice krije u svojim prostorijama, ispričala mi je vlasnica kafića Dijana Gajić.
Yoko
Kafić Yoko novoizgrađeni je objekat, star tek nešto više od tri mjeseca. Ono što je zanimljivo, jeste priča koju nosi sa sobom, kao i ideja koju lagano realizira. Kada je Dijana sa svojim suprugom Ognjenom otvorila kafić, htjeli su da nosi japansko ime. Željeli smo da ima neke elemente japanske kulture jer je on ljubitelj Japana, njihove kinematotografije, umjetnosti i sl. Ustvari, ja sam ga malo nagovorila da to budu neki elementi japanske kulture, nikako da bude stereotipno, a opet da se negdje provlače elementi inspirisani Japanom.
Minimalizam, pregršt biljaka i opuštenost dio su atmosfere. Kada je u pitanju samo ime, tu je priča svakako lična. Bilo je tu mnogo varijacija. Gledali smo koje riječi da biramo, da li će ljudi moći zapamtiti i da li će im dobro zvučati. Nekako smo se vratili na ime Yoko, zato što se naš pas, kojeg smo imali, zvao Yoko. Tada smo shvatili da je to u stvari i logično.
Mjesto kulturnih dešavanja, različitosti i dobre energije
Zašto sam odlučila posvetiti nekolicinu redaka ovoj temi?
Jednostavno je – prikazati kafić kao mjesto gdje se samo ne sjedi i pije, već gdje se odavno mogu čuti stihovi poezije, taktovi tanga na harmonici, kao i razni kreativni bazari i večeri onomatopeje. Upravo je Yoko mjesto koje odiše kulturom, ne onom uštogljenom, pozorišnom, teatralnom.
Na pitanje kako su došli na ideju organizovanja programske šeme, Dijana kaže: Od početka nam je to bila velika želja, jer to nam je hobi, nešto što je dio nas. Ja sam se bavila, i vjerujem da ću se u budućnosti baviti muzikom, a Ognjen voli poeziju, tako da nam je taj segment vrlo bitan. Znali su da će u procesu stvaranja posla početi organizovati događaje kojim će promovisati drugačije književne stilove, različite vidove umjetnosti, a onda i sve drugo.
Oduvijek pratim pop art market (dizajn buvljak) i odmah sam imala ideju da sa njima nešto organizujem. Pored toga, imamo pjesničke večeri jer nismo sigurni da negdje u Banjaluci postoji mjesto gdje se kontinuirano organizuju takvi događaji. Ponekad je teško naći publiku za neku vrstu umjetnosti, ili se sva ta kulturna dešavanja odvijaju u institucijama predviđenim za to. Zbog toga su mislili kako bi održavanje pjesničkih večeri u kafiću moglo biti zanimljivo, jer mjesto nije toliko konvencionalno. Opuštenije je, i možemo da se obratimo publici koja ne bi možda otišla u Banski dvor ili Vijećnicu da sluša neku poetsku veče i sl.
Kafić ne mora biti sinonim opijata i prolivenog piva
Pjesničke večeri organizovali smo sa studentima sa Univerziteta, te se čitala francuska poezija. Studenti su se sami ponudili da pripreme tu večer, dok se u simbiozi s tim radi i neka vrsta promocije same francuske poezije, ali i afirmacija studenata. Po meni je važan kontinuitet, jer ljudi vide da se nešto dešava i ako im se dopada, doći će opet. Na taj način stvara se publika.
Za sad su imali jedan mini koncert. Darko Ružičić majstor je za tango na harmonici. Program je trajao sat vremena, a poslije nastupa rekao je da je zaista zadovoljan, da se spremio za koncert, ali nije znao šta da očekuje. Atmosfera je bila sjajna, jer su izašli i plesači ispred kafića na trotoar da plešu. Ljudi su slušali, nije bilo puno priče, a osjetila se i bliskost među njima.
Ono što Dijana i Ognjen žele naglasiti, jeste raznolikost među žanrovima. Želimo da pronađemo muzičare koji sviraju neku vrstu muzike koja nije toliko uobičajena. Roka u Banjaluci ima najviše, pa bismo htjeli promovisati i druge stilove. Pored muzičkih žanrova, posebno zanimljiva veče bila je posvećena japanskoj poeziji. Malo cvijeća kao dašak glamura, prigušena svjetla i oživljavanje prirode pod vedrim nebom, moglo je početi.
Vrijedi napomenuti da svaki događaj počinje u najavljeno vrijeme. Potencirat ćemo da događaji počinju u pola devet – devet, ne kasnije. Ko ne dođe neće čuti a ni vidjeti događaj. Publika je kod nas navikla da događaji obično kasne i po sat vremena, i da ništa ne počinje prije 22 sata. To želimo promijeniti.
Od poezije do stava
Može li se svijest ljudi promijeniti ako kažemo da kafići mogu biti mjesto drugačijeg druženja, onog gdje učimo slušati sagovornike, pokloniti svoju pažnju drugome? Vrijeme će dati najbolji odgovor. Do tada, Dijana napominje, da se svijest ljudi mijenja, ali da kod naše publike postoji problem. Zavisno od toga gdje se šta dešava, ljudi će otići ili neće otići na neko dešavanje. Nekoliko puta sam bila na odličnim koncertima u kafićima gdje bude jako malo ljudi, a kad pitam zašto, odgovor je pretežno isti – ’nešto mi se ne ide u taj prostor’. Dijana dodaje kako im je cilj da se ljudi u kafiću jednostavno zbliže. Ako za stolom sjede dvoje ljudi, pa su slobodne dvije stolice – da ne zaziru od toga da li smiju sjesti ili da nemaju gdje sjesti. Smisao ’kafanskog života’ jeste upoznavanje i dijeljenje mišljenja, a možda se sklopi i koja rima.
A šta kažu gosti?
Prebacivši koju sa okupljenima oko stola, saznala sam da biraju kafić po izgledu i po tome da li ih bašta ‘zove’. Bilo je primjetno da je ugođaj na nivou, jer su svi pametni uređaji bili uredno spremljeni u torbe. Čini se kako su svoj zen kutak itekako pronašli.
Jedan vrlo šarmantan, stariji gospodin, rekao je kako se među omladinom često prisjeti svojih momačkih dana.
Kafa koju popijem ovdje ima posebnu draž. Jedna kaščica šećera, koja kap mlijeka i moj dan može da počne.
Jedno malo drugačije druženje odvijalo se za drugim stolom – psi koji su zauzeli omiljene poze, čekajući svoju poslasticu. Da, Yoko je takođe pet friendly zona, tako da svoje četveronožne ljubimce svakako možete povesti.
I tako, dok sam gasila snimanje na svom telefonu, i spremala se za polazak, primijetila sam nešto skroz drugačije od svakodnevne slike grada. Iz kafića je dopiralo glasno smijanje, različiti glasovi, kuckanje čaša i pokoji lavež pasa.
Čulo se ono što se negdje u koracima izgubilo – živa riječ!
- Café Yoko poziv:
Sviraš, pjevaš, baviš se stand – up komedijom, pišeš ili imaš neku drugu vještinu? Javi se u Yoko. Pošalji svoje podatke, snimak ili rukopis na yokocafebl@gmail.com, kako bi ušao/ušla u našu bazu izvođača.
