Uvijek isto!

Da opet pišem pozitivno, ne mogu. Jer je i jako malo pozitivnih primjera, jako malo izuzetaka. Uvijek svi isto ponavljaju – mladi nemaju posla, iseljavaju, ne vide perspektivu u ovoj državi, neće da rade – vjerojatno zato što je već predugo isto. Ništa se ne mijenja. Sve više nezaposlenih, sve manje ljudi. A pišu i govore da se čak smanjio broj nezaposlenih; vjerojatno jest, ali samo zato što su oni otišli odavde. Ali jadni oni koji su ostali.

Oni koji su nezaposleni, depresivni su, razočarani u sve i svakoga, spremni na sve. Svakodnevno traže od roditelja koju marku pa onda pola dana provedu u kafiću, pijući jednu kavu satima, ili pak ulaze u sumnjive poslove kako ne bi bili nikome na teretu – iako im se to kad-tad obije o glavu. Ili se, ako uspiju nekako doći do novca, odaju alkoholu, kocki pa i opojnim sredstvima. Oni koji su pak zaposleni, dobro se namuče za mizernu plaću, jer što mogu od nje – platiti smještaj, režije, hranu i ponekad izaći (ako i to), a što je s ostalim troškovima? Treba i za prijevoz ili gorivo, odjeću i obuću (pogotovo ženama), popravke (uvijek se nešto pokvari), poklone (stalno nečiji rođendan), knjige itd. Uvijek nešto! A kako? Svaki poslodavac koji može i želi, iskorištavat će svoje radnike maksimalno a oni će dobiti minimum ili, bolje rečeno, minimum minimuma. I opet su u depresiji, baš kao i oni bez posla. No, eto, zahvaljuju Bogu pa barem imaju posao, ne moraju tražiti od roditelja ili posuđivati od nekoga.

Ne može se naći pripravničko, a kamoli radno mjesto

Većina mladih u Sarajevu, a i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine, muku muči da nađe pripravnički. Iako je to problem za sve svršene studente, vjerojatno je najteže onima koji su završili jezični fakultet jer ih je jako puno, a jako je malo škola u kojima ga mogu odraditi (škole ih ili neće, ili ne žele, ili ne mogu toliko primiti). S druge strane, oni koji završe pripravnički znaju da su jako male šanse da tu i ostanu.

Foto: krajina.ba

L. H. (26) iz Sarajeva, magistrica engleskog jezika, daje instrukcije, piše pismene zadaće osnovcima i srednjoškolcima te prevodi. Iako radi po čitav dan, kad je pitaju radi li, što da odgovori? Da radi ali da nije zaposlena jer nije prijavljena, ne ide joj staž, ništa? Smiješno, zar ne? „Da sam znala, nikad ne bih upisala engleski jezik. Prvo te omalovažavaju pričom da danas svako zna engleski a da dođu na fakultet vidjeli bi kako je to zapravo daleko od istine, zatim se svake godine upiše više od stotinu studenata (iako ih dosta i obnavlja nekoliko puta) pa je sve veća konkurencija kasnije za posao, i na kraju – stari profesori po školama su se učahurili pa je upasti u školu teže nego dobiti na bingu. A tek dobiti pripravnički! Magistrirala sam prije godinu dana, a još ne mogu naći pripravnički a kamoli pravi posao.“

V. P. (27), diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i potom se vratila u rodni kraj. Dvije godine je čekala na plaćeni pripravnički. „Kad sam se prijavila na pripravnički, moji su roditelji morali povući jako puno veza kako bi me primili. I bila sam na spisku kad su izašli rezultati, zadnja među onima koji su primljeni. No, odjednom su mi javili da ipak nisam primljena. Pa sam se žalila jednom, pa drugi put, a oni su samo obećavali i govorili ‘bit će’. I, napokon, nakon dvije godine sam počela raditi pripravnički. Ostalo mi je još nekoliko mjeseci. Ni sama ne znam što ću poslije. Roditelji razmišljaju da dignu kredit i kupe mi to radno mjesto.“

Bez prakse nema znanja

Kvalitetna praksa najvažniji je element za obrazovanje učenika srednjih strukovnih škola, koji već na kraju srednjeg školovanja moraju biti spremni za izlazak na tržište rada. U Bosni i Hercegovini, strukovne škole su itekako zanemarene – uči se samo teorija, učenici imaju malo sati praktične nastave (ako ih i imaju uopće), a neke škole nemaju ni opremljene kabinete za praktičnu nastavu za određeni smjer.

Foto: novostilive.com

M. B. (23), elektrotehničar po zanimanju, radi u Hrvatskoj na građevini za pišljive dvadeset i dvije kune (5,79 KM) po satu. I svaki dan s mukom ustaje jer je mrtav umoran od prethodnog dana. I svaki petak ide kući i za to dadne jednu dnevnicu. Drugu i treću dnevnicu dadne za hranu i neke druge sitnice. Četvrtu ponekad potroši. I što mu ostane? „Nisam bio baš dobar učenik jer nisam volio učiti, pa sam upisao strukovnu školu. U srednjoj školi nismo ni imali praksu jer nas je profesor uvijek puštao, nije ga bilo briga za nas. A, iskreno, nismo ni mi baš bili zainteresirani. I mi, a i on, smo više voljeli otići na piće nego sjediti u učionici. Zato sada ništa ne znamo, nismo stekli nikakvo praktično znanje. A vjerujem da je tako i u većini srednjih strukovnih škola. Bez prakse kao da i nisi išao u školu. I zato se danas vrlo malo ljudi bavi onim što su završili, i zato sve više mladih, sposobnih ljudi odlazi. Mi moramo shvatiti da je odlazak iz domovine nužno zlo koje pustoši zemlju, ali je ujedno i jedina šansa za ogroman broj mladih koji napuštaju svoje rodno mjesto u nadi da će negdje drugo imati mogućnost za koliko-toliko bolji život. Iako ni u tim drugim mjestima nije idealno jer se i tu teško dolazi do posla, tu se ipak može puno bolje živjeti i mlade očekuje svjetla budućnost.“

Ostaje li svijet zaista na mladima?

S diplomom ili bez nje, mladi danas teško dolaze do posla, pogotovo u struci, a mnogi, čim dobiju diplomu, nostrificiraju je i bježe iz BiH.

Foto: euskola.com

K. R. (25), studentica socijalnog rada u Mostaru, radi kao babysitterica i, kako kaže, ovdje ne vidi svoj život te misli da joj ova država nema što ponuditi. „Skoro sam završila fakultet i što imam od toga? Imala diplomu ili ne, isto mi je. Ona mi ništa ne vrijedi. Teško da ću dobiti posao u svojoj struci bez dobre veze. Ne želim se vratiti kući i izgubiti svoju samostalnost pa sam primorana raditi za 400 KM mjesečno – a moram platiti stan, režije, hranu i sve ostale osnovne stvari za život. To zasigurno ne bih mogla da mi majka ne pošalje još nešto novca mjesečno. Jedva čekam tu promociju i diplomu pa da je dam na nostrifikaciju, da uradim nešto konkretnije, odem odavde.“

A ovi što im je plaća 1000 KM, oni što im je plaća 2000 KM, pa i oni kojima je plaća sramotna za ono malo što (u)rade, žale se. Jedni jedva sastavljaju kraj s krajem, a ovim drugima nikad dosta. Uvijek im je malo. Stoga se danas s pravom možemo zapitati: Ostaje li svijet zaista na mladima? Izgleda da mladi ovdje samo ostaju čekajući bolje dane. Ali, hoće li ti bolji dani doći? Ili će sve ostati isto?


Naslovna fotografija preuzeta sa portaloko.hr

Spread the love
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
ivana.krstanovic

ivana.krstanovic